"Ja nisam svjetlost... Ja sam ćorsokak."
Kafka

Ljudska egzistencija se ne objašnjava ni iz kakvih vječnih ideja, već postaje razumljiva upravo iz prolaznosti i krhkosti ove egzistencije. Dva glavna osjećanja koja čovjeka vezuju za Boga su bol i strah. Uništenjem bola i straha, uništava se veza čovjeka sa Bogom. Za istinski i dubok ateizam, odnosno onaj koji ne proizilazi iz bunta ili bijesa prema nekome, nego je produkt dubokog razmišljanja, potrebna je izuzetna hrabrost. Ateista je žrtva vjere u nevjerovanje.

Dostojevski je jednom pisao da čovjek ne podnosi bogohuljenje, i da se, stoga, ranije ili kasnije, sveti. Kod mnogih, saznanje da je "Bog mrtav" i da nema ni dobra ni zla, početak je nekog novog, drugačijeg svijeta. Za druge, "ubistvo Boga" se mora okajati i iskupiti. Međutim pri tom i jedni i drugi zaboravljaju da, kada se jednom zatvori pristup u Nebo, čovjek više nema pristupa na Zemlji, i da kada se jednom razori Centar, svaka tačka na periferiji proglašava se centrom. Pri tom, naravno, moguće su i rane, ili barem patološki doživljaji istih tih rana, koje mogu postati ranama čitavog jednog vremena.

 "Ali, o njemu sam govorio tiho"-kaže Rilke u jednom svom pismu poznatoj njemačkoj ekspresionističkoj slikarki, Pauli Beher-Noderson - "jer on nije završen... čovjeku je on toliko bio potreban da ga je od početka doživio i vidio kao bivstvujućeg. Čovjek ga je htio završenog i rekao je: Bog jeste. Sad on mora da nadoknadi svoje postojanje. I mi smo ti koji mu u tome pomažemo." Rilkeova vizija Boga, ili kako on to kaže "velikog oca" ili "prastare kule" je originalna i prožeta mitom o biću koje se nikako ne može protumačiti. Rilke se osjeća kao da hiljadama godina kruži oko Boga, oko te "prastare kule", pokušavajući da, vrativši čovjeku sve što ga prevazilazi,  ovjekovječi u njemu ono sakralno. U svojoj poeziji on kaže:

 "Šta ćeš ti, Bože, kada umrem?
Krčag sam tvoj (a kad se razbijem?).
Tvoje sam piće (a kad ne bude više pitko?).
Tvoja sam odora i tvoja poruka -
sa mnom ti gubiš smisao svoj. "

 "Postoji samo jedan hram na svijetu", piše Novalis, "i to je ljudsko tijelo... Kad dotaknemo čovječije tijelo, dodirujemo nebo." Po Novalisu, mi moramo steći vlast nad tijelom, te i nad dušom. Istina da je živio u svijetu proglašenja Boga mrtvim, no Novalisovo religiozno kretanje je poput disanja Brame u Rigvedama; ono polazi od jedne tačke, kreće se putem koncentričnih krugova koji se šire u beskraj, pri tom opet se vraćajući u istu početnu tačku. Takvo kretanje je poput romantizacije svijeta: "Svijet mora biti romantizovan. Tako ćemo ponovo naći prvobitni smisao... Niže JA u tome postupku identifikuje se sa višim JA..." Ako su svi religiozni ljudi u pravu kada slute da iza svega vidljivog postoji nevidljivo, onda i svaki čovjek nosi u sebi skrivene sposobnosti i moći da, poput Hesseovog Demijana, probije ljusku jajeta i pređe sa Zemlje u kosmos. Na koji način? Putem sebe samog. Svijet ćemo shvatiti onda kada budemo razumjeli sami sebe. Mi jesmo bogovi, ali tek kad smo doživjeli Boga u sebi; a biti religiozan znači biti povezan sa nečim ili nekim, ponovo se vezati uz nekog ili nešto, što je u slučaju Novalisa, "ljudsko tijelo". Međutim, ono što nam je danas teško, to je da nađemo "zlatnu sredinu" između bogočovjeka i čovjekoboga, a da ne budemo nemoćni i uplašeni pred Bogom, a pri tom ni gordi.

Ta "zlatna sredina" je u djelu i životu Dostojevskog uvijek bila sredina, odnosno on se do kraja nikad nije potpuno opredijelio između vjerovanja i ateizma.

Godine 1860., odnosno u vrijeme kad ga nisu interesovali nikakvi religiozni problemi, Dostojevski je usnio jedan san:

 "Spazio sam od strane istoka pun mesec koji se razdelio na tri jednaka dela; oni su se ponovo ujedinili i tako tri puta. Potom je neki štit na kome je starim slovima crkvenog pisma stajalo: "da, da" prešao preko čitavog neba sa istoka na zapad. Štit i slova blistali su od svetlosti." _

Pismo sa sadržajem datog sna uputio je prijatelju, Pavlu Evdokimovu, teologu i filozofu, inače ruskom emigrantu u Francuskoj. Evdokimov je san protumačuo, no željan potvrde u ispravnost svog tumačenja, obraća se poznatom švajcarskom psihijatru, Jungu. Poznato je koliko se Jung zanimao ne samo za snove svojih pacijenata i snove velikih ljudi, već i za narode Tibeta, Indije, Kine, srednje Amerike, Afrike, pa se postavlja pitanje kako to da Jung nikada nije istraživao bogatu slovensko-baltičku kulturu, njenu tradiciju i vrijednosti.

Jedan pokušaj razjašnjenja pomenutog fenomena leži u Jungovom karakterističnom ponašanju prilikom svoje posjete Indiji. Jung je priznao da je želio da izbjegne ove susrete iz bojazni da će oni previše uticati na njegov čvrsto izgrađeni stav prema indijskoj filosofiji i religiji, i da bi mogli negativno da utiču na njegovo evropsko-hrišćansko vaspitanje. Jung je, uprkos dubokom poštovanju pomenutih kultura, doista isticao onaj izvor tradicije sa koga je jedinka samu sebe napojila, a koji je u njegovom slučaju bio protestantski. Drugo, Jung je u Švajcarskoj imao karakteristične kontakte sa katolicizmom, te se smatra da je katolička religija - polarno suprotna protestantskoj - u Jungu proizvela rascjep koji je on pokušavao da savlada u sebi. Dakle, vjerovatno bi za Junga bilo opasno da se on susretne sa još jednom snažnom hrišćanskom doktrinom, kao što je pravoslavlje.

Pavle Evdokimov pomenuti san Dostojevskog smatra proročkim. Evo kako ga je on objasnio:

 "Savršen krug punog meseca - znak večnosti - odsijava svetlost    Plerome. Liturgijski tekstovi bliski Dostojevskom zovu Boga Sunce koje dolazi sa istoka. Očevidno, to je slika Trojstva: od Jednog, koje se širi u Trojstvo, i od Trojstva, koje se ponovo skuplja u Jedno. Ovo otkrivenje misterije u vidu Svetlosti - nebeska ikona Boga Jednog i Trojakog - zapečaćeno je dvostrukim "DA" ispisanim svetim slovima, a koje upućuje na iskaz sv. Pavla: "Postoji samo DA u Bogu." _

Jung se složio sa Evdokimovom analizom sna, pri tom dodajući da je nastojanje svjesnog duha na formuli Trojstva kompenzovano noćnim glasom koji poziva mjesec, tj. onaj ženski princip koji može da obasja noći duha. Dakle, po Jungu, radi se o ženi, svetoj Djevici, koja u snu zahtijeva Trojstvo.

Evdokimov se dalje poziva na Rene Dekartov (Rene Descartes) san, koji je ovaj usnio 10 novembra 1619. god. u Ulmu, koji je za dalji život Dekarta imao sličan značaj kao i opisani san za Dostojevskog. Rene Dekart, obnovitelj filozofije i začetnik moderne matematike, bio je poznat i kao veliki spavač, odnosno kao čovjek koji je prosječno 10 sati provodio u krevetu, ali i  kao malo koji čovek koji je tako dobro u sebi otjelotvorio Da Vinčijev (da Vinci) zahtjev za samoćom koja je nužna stvaraocu. Dakle, o kakvom se Dekartovom snu govori?

U noći uoči Svetog Martina, 10 -11. novembra 1619. godine, Dekart je usnio tri neobična sna koji su izmijenili njegov dotadašnji život, preobrativši ga od skeptika u čovjeka koji traga za istinom kao najvišim izrazom ljudskosti, te i Božije prisajedinosti. U prvom snu nosio ga je strašni vjetar, i osjećao je bol u desnoj strani i poskakivao na lijevoj nozi. Jedva je uspijevao da se otrgne tom zlom vjetru, i on je nekako uspio da utekne u obližnju kapelu. Drugi Dekartov san je dopuna prvog. Poslije strašne buke Dekart se budi, a primjećuje da cijela soba neobično svjetluca; nakon što je tri puta on trepnuo očima, svjetlucanje prestaje. I treći san, gradacijski najsimboličniji, pokazuje koliko je Dekart bio pod uticajem pjesničkog dara, jer u tom snu nailazi na zbirku stihova pod naslovom Corpus Poetarum i na stih "Quod vitae sectabor iter" ("Koji ću put slijediti u svom životu?"), potom na pjesmu koju je napisao pitagorejac Ozon, a koja počinje sa "Est et Non". Ova tri sna, svaki za sebe, ustanovili su njegov filozofski i poetski put, kroz jačanje težnje ka istini i vježbu putem koje će naučiti da prihvati svaki problem pod kapom nebeskom, kao i stvaranje jednog djela (Svijet) koje će objediniti sve discipline i dati konačne odgovore na sva pitanja. Posao dostojnog čovjeka je da podari ljudima ključ za odgovore na sva pitanja. Od tada, ličnom marljivošću i disciplinom, te i filosofsko-moralnim stavom koji će kasnije biti po njemu prozvan kao kartezijanstvo, Dekart otpočinje studije iz raznih oblasti nauka, objedinjavajući ih čvrstom logikom jednog od poslednjih univerzalnih mislilaca.

Vratimo se sada na slučaj Dostojevskog. Njegova kasnija religiozna stremljenja bila su, po riječima Frojda, izgrađena na krivici sina i metaforičkom oceubistvu. Naime, još kao dječak, Dostojevski je dobijao napade letargične pospanosti, a poslije smrti njegovog oca i jače muke sa još jačim napadima, koji su najčešće ličili na epileptične. Nekoliko momenata pred sami napad, Dostojevski je doživljavao ništa drugo do blaženstvo. Frojdovo objašnjenje bolesti Dostojevskog se razlikuje i odstupa od klasičnih objašnjenja epilepsije, ali je ono u potpunoj korelaciji sa njegovom strukturom Edipovog kompleksa. Naime, surovo ubijen od strane seljaka i gotovo pred Fjodorovim očima, njegov otac je u sinu izazivao mržnju i želju za osvetom. Napadi slični smrti, koje je Fjodor preživljavao, jesu identifikacija sa nekim umrlim, a čija se smrt želi. Napad tada dobija vrijednost kažnjavanja. Nekom drugom se želi smrt, ali, zbog identifikacije, on je taj drugi i on je mrtav. Taj drugi je Fjodorov otac, a napad samokažnjavanja priuzrokovan je željom za smrću omrznutog oca.

Krivica sina je kod Fjodora dostigla nivo natprosječnosti, koji čak ni njegova velika inteligencija nije mogla da savlada. Dostojevski nije savladao svoju neurozu, već je postao njena žrtva i plijen. On se nadao da će u idealu Hrista iznaći izlaz i oslobođenje od pomenute krivice, dok mu sopstvene patnje, kako je osjećao, daju pravo na ulogu istog tog Hrista.

Dostojevski smatra da, ako nema Boga, čovjeku je sve dozvoljeno i onda on postaje bog. Umjesto Bogočovjeka kao nedostižnog ideala ustaje Čovjekobog koji bi da ispravi grešku prirode. Ovu grešku ispraviti znaju ili čovjek ili Bog. Čovjek tu grešku ispravlja samoubistvom. Pitanje je: " Kako je ateist do sada znao da nema Boga, pa se opet nije ubio?" Saznati da Bog ne postoji i da se u isti taj čas postaje Bog - vrsta je nesretne slobode, jer onda čovjek ima dužnost da svima objavi svoju slobodnu volju, odnosno identifikaciju sa Hristom, koji se žrtvuje da bi objavio nešto veliko.

Religioznost Dostojevskog ne može se objasniti samo njegovim nerazriješenim Edipovim kompleksom, grižom savjesti zbog oceubilačkih tendencija, već i činjenicom da je on Rus, ukorijenjen u pravoslavno-vizantijsku tradiciju. Nijedan narod u istoriji nije teže preživio tlačenje i ugnjetavanje od strane svjetovne i duhovne vlasti, nego li ruski narod. I zbog toga je on isticao ideju o jednakosti i bratstvu svih naroda, te i činjenicu da Rusi nose tip svjetskog bola za sve ljude.

Dostojevski kaže da ne može da zamisli vrijeme u kojem će čovjek živjeti bez Boga. Iako mu je srce govorilo da je to nemoguće, ipak je njegov razum znao da je takav period moguć.

Oslobođen straha od Boga, čovjek nasilno ruši postojeći svijet i stvara novi, saglasan sa novim čovjekom kome više nije potreban nikakav Bog. Da li je takva pobuna neka nova Kainovsko-Prometejska varijanta? Ako postoje još nekakvi bogovi na nebu, čovjek je nemoćan da se sa njima suočava danas kao nekad, u primordijalno doba. On jedino može da pokuša da ih izbriše.Ostaje, dakle, bunt!, a sa buntom i ubistvo čovjeka, a sa ubistvom čovjeka i krv, koja ište još krvi.

Sve dok čovjek vjeruje u Boga, on vjeruje u ljubav, i trudi se da tu ljubav i ostvari. Kakav odnos ima ateista prema ljubavi? On će se morati u potpunosti lišiti ljubavi. Međutim, može se desiti da on bude dirnut nečijom ljubavi prema njemu i da tako pokrene u sebi ljubav, iako smatra da Bog ne postoji. Dakle, radi se o shvatanju ljubavi bez Boga.

Pošto ni svijet, a ni čovjek ne valjaju takvi kakvi su sada, valjda sve najprije treba uništiti da bi novi čovjek stvorio novi svijet bez Boga, bez svijesti, bola i straha. Izgleda da svako ko počne od bezgranične i apsolutne slobode čovjekove, završava sa neograničenim despotizmom. Ovog novog slobodnog čovjeka zamjećujemo na kraju 20 v. Bog je istjeran iz društva, porodice, škole, pa čak i iz crkve. Još uvijek se on može naći u Svetoj Gori, kudi-kamo u Indiji, kod usamljenih hodočasnika razbacanih svuda po svijetu, ili unutar nekih vjerskih grupacija. Savjesti više nema. Ona je apstraktna kategorija, zamijenjena odsustvom kajanja, čak i neodgovornošću.

Onda kada čovjek sazna da nema Boga, i objavi svoju slobodnu volju, onda kada više ne razlikuje dobro od zlog, kad ostane bez bola i straha, tada se može i tjelesno izmijeniti. Paradoks je upravo taj što i najdublje značenje hrišćanstva takođe traži da se čovjek izmijeni tjelesno. I ateizam i hrišćanstvo traže da se čovjek izmijeni duhovno i duševno, tako da se to odrazi i na njegovo tijelo, kako bi se i tamo izmijenio sastav materije. Ateizam nalaže da do ove promjene čovjek može da dođe samo ako potpuno odbaci Boga, a prihvati čovjeka kao Čovjekoboga; dok Hristos kaže da bez pomoći Bogočovjeka, nikada nećemo postići takav preobražaj.

Poslije svega preživljenog, očekivanog, napuštenog, ili pošto je sam čovjek napustio Boga (gdje je bio Bog dok se u ratu ginulo?!-pita ateista), iscrpljen od borbe koju je vodio sa drugim čovjekom zbog, kako bi kazao Shakespeare, "jedne ljuske od jajeta", zbog uništene prirode, čovjeku je na kraju preostalo da shvati samo jedno, a to je ljubav prema drugom čovjeku, takođe mučeniku i sapatniku bola. Ljubav među ljudima zamijeniće ne samo ljubav Boga prema čovjeku ili čovjeka prema Bogu, već i ona ljubav koja će konačno istisnuti i ideju o besmrtnosti, ili je možda samo još i više pojačati.

1 Vladeta Jerotić, Putovanje u Oba Smera, Beograd: Plato, 1997., str. 177.
2 Ibid, str. 178.