 |
05/07
juni 2007 |
|
| |
II Ateizam između prava i grijeha, blasfemije i rebelizma
|
Možda ste, pod teretom svega što ste rekli, ubili Boga, ali ne mislite da ćete sa svim što ste rekli načiniti čovjeka koji će živjeti duže nego Bog.
Michel Foucault
Prosvjećivanje i ateizam ne pogađaju "sotonsko" u istom protuudaru kojim pogađaju hipostazu Bog.
Ernst Bloch
Sviđa mi se švicarski kapetan koji je, prije jedne bitke, izmolio svoje molitve iza jednoga grma i rekao: 'Bože moj, ako takav postoji, imaj samilosti prema mojoj duši, ako je imam.'
Voltaire |
|
 Misli o ateizmu* |
 |
| Andrej Comte - Sponville |
| |
Uvod
Ateizam je osobit filozofski predmet. To je vjerovanje, ali negativnog oblika. To je misao, ali se ona hrani isključivo prazninom svog predmeta. O tome dovoljno ukazuje njena etimologija; taj mali negirajući prefiks "a" ispred ogromnog "theos" (bog)... Biti ateista, to je biti bez boga, bilo da ne vjerujemo ni u jednog od njih, bilo da proglašavamo nepostojanje svih. Prema tome, u monoteističkom svijetu kakav je naš, možemo razlikovati dva različita ateizma: nevjerovanje u Boga (negativni ateizam) ili vjerovanje da Bog ne postoji (pozitivni, ili militantni ateizam). Odsustvo vjerovanja ili vjerovanje u odsutnost. Odsustvo Boga ili negacija Boga. Međutim, izbjebagavaćemo da previše naglašavamo razliku između ta dva ateizma. To su više dvije struje nego dvije rijeke, to su dva pola ali u istom polju. Svaki bezvjernik obično može da se pronađe, dvoumi, fluktuira između ova dva pola... a da pri tome ostane ateista. U Boga se vjeruje ili se ne vjeruje : ateista je dakle svaka osoba koja izabere ovu posljednju opciju.
A agnostik? To je onaj koji odbija da izabere. Vrlo blizak onome što sam nazvao negativni ateizam, ali otvoreniji ; to je njegova osobna znakovitost koja ostavlja mogućnost Boga. To je kao jedna vrsta metafizičkog centrizma ili religioznog skepticizma. Agnostik ne bira stranu. On nema odriješit stav. On nije niti vjernik, niti bezvjernik : on taj problem ostavlja otvoren. On za to ima izvrsne razloge. Pošto se ne zna da li Bog postoji (kada bi se to znalo, to pitanje bi bilo bezpredmetno), zašto bismo morali da se izjašnjavamo o njegovom postojanju? Ovdje nas opet etimologija rasvjetljava. Agnostos, na Grčkom označava ono što je nepoznato ili što je nespoznatljivo. Po pitanju religije, agnostik je onaj koji ne zna da li Bog postoji ili ne i koji ostaje pri tom neznanju. Takva pozicija je, razumije se, vrijedna poštovanja, i čak bi mogla da se čini puna zdravog razuma. Ona vraća vjernika i bezvjernika na njihove zajedničke ekstreme : i jedan i drugi iskazuju više nego što znaju o tome.
Međutim, ono što čini snagu agnosticizma predstavlja također i njegovu slabost. Ako biti agnostik znači ne znati da li Bog postoji, svi bismo trebali biti agnostici - pošto nitko od nas, po tom pitanju, ne raspolaže znanjem. Agnosticizam, u tom smislu, je manje filozoski stav a više činjenica o ljudskom položaju. Ako sretnete nekoga tko vam kaže "Znam da Bog ne postoji", taj nije ateista, taj je budala. Recimo da je to budala koja svoje nevjerovanje smatra znanjem. A isto tako, ako sretnete nekoga tko vam kaže "Znam da Bog postoji" : to je budala koja vjeruje. Istina po tom pitanju i to treba naglasiti, je da ne znamo. Vjerovanje ili nevjerovanje su stavovi koji su bez dokaza, i to ih određuje : kada nešto znamo, onda je bespredmetno vjerovati ili ne. Time, kako kažu lingvisti, agnosticizam gubi na razumijevanju onoliko koliko dobiva na širini. Ako svi zauzimaju taj stav, čemu onda isticati da djelimo taj stav?
Agnosticizam postaje filozofski značajan samo onda kada i on ide dalje od proste tvrdnje o svom neznanju: tvrdeći da je ta tvrdnja dovoljna, drugim riječima, birajući neizbor. To dovoljno govori o tome što je ateizam po principu kontrasta : to je izbor koji može biti negativan (ne vjerovati u Boga) ili pozitivan (vjerovati da Bog ne postoji), ali on uvijek podrazumijeva zauzimanje određenog stava, određeno zalaganje, određen odgovor - tamo gdje se agnosticizam, što predstavlja njegovu veličinu i njegovu ograničenost, zadržava na pitanju i ostavlja ga otvorenim.
Agnostik ne bira stranu. Ateista je izabrao : on zauzima stav protiv Boga, ili bolje rečeno protiv njegovog postojanja. Zašto? Dokaza nema, a ateisti su po tom pitanju često bili lucidniji od vjernika. U historiji ateizma, ne postoje dokazi slični onim poznatim i navodnim "dokazima o postojanju Boga"...
Kako dokazati nešto što ne postoji? Tko bi mogao na primjer dokazati da Djeda Mraz ne postoji? Kako onda a fortiori dokazati da Bog ne postoji? Kako bi naš razum mogao dokazati da ga ništa ne prevazilazi? Ali to ga ipak ne čini nemoćnim, niti predstavlja opravdanje da se odustane od mišljenja. Dokaza nema, ali postoje argumenti. Želio bih da ovdje predočim nekoliko takvih argumenata.
Prvi, vrlo jednostavan, je čisto negativan : jak razlog da se bude ateista je prvenstveno slabost argumenata suprotne strane. Slabost "dokaza", naravno, ali i slabost iskustava. Kada bi Bog postojao, to bi trebalo biti očiglednije ili bi se trebalo jače osjetiti. Zašto se Bog toliko skriva? Vjernici bi rekli da je to zato da bi naša sloboda bila sačuvana : kada bi se Bog pokazao u cijeloj svojoj slavi, više ne bismo imali slobodu da vjerujemo u njega ili ne... Taj me odgovor ne zadovoljava. Kao prvo, jer u tom slučaju bismo bili slobodniji od Boga (kako bi on mogao da sumnja u sopstveno postojanje?) ili od njegovih poslanika (koji su ga navodno lično sreli), a to se teološki gledano čini teško zamislivim. Zatim zato što uvijek ima manje slobode u neznanju nego u saznanju. Konačno i naročito, zato što mi se taj argument čini nespojiv sa danas dominantnom slikom Boga kao Oca. Da trebam poštovati slobodu svoje djece, to je naravno poželjno. Ali oni su slobodni da me vole ili ne, da me slušaju ili ne, da me poštuju ili ne, što pretpostavlja... da barem znaju da postojim. Kakav bi to čudan otac bio onaj koji, da bi poštovao slobodu svoje djece, odbija da živi s njima i da im čak odbija dati do znanja da postoji ! Kakav je to otac koji se skriva u Auschwitz-u, koji se skriva u Rwandi, koji se skriva kada mu djeca pate ili kada se plaše? Pascalov ili Isaieov skriveni Bog bi bio loš otac. Kako ga voljeti? Kako vjerovati u njega? Ako Boga ne možemo vidjeti i ako ne možemo shvatiti zašto se skriva, to je možda jednostavno zato što ne postoji...
Drugi argument je također negativan, ali ovaj put manje empirijski, ako se tako može reći, a više teorijski. Osnovna snaga Boga, za misao, to je da objašnjava svijet. Ali što vrijedi to objašnjenje, ukoliko je Bog po definiciji, neobjašnjiv? Da je religija jedno moguće vjerovanje, to ne odbijam. Da je ona vrijedna poštovanja, to je evidentno. Ali se pitam o sadržaju njene misli. Što bi neka religija mogla drugo da bude do jedna doktrina koja objašnjava nešto što ne razumijemo (postojanje svemira, života, misli...) nečim što razumijemo još manje (Bog)? I kakvu vrijednost može da ima to objašnjenje s racionalne tačke gledišta? To je "azil neznanja", kako je kazao Spinoza, i plašim se da to jednako vrijedi i za njegovog Boga. Neznanje ne može da predstavlja opravdanje za bilo kakvo vjerovanje.
Ostala tri argumenta su više pozitivne prirode. Prvi je ujedno i najtrivijalniji i najjači : to je argument zla. U svijetu postoji previše užasa, previše patnje i previše nepravdi da bismo lako mogli povjerovati da je svijet stvorio jedan absolutno dobar i svemoćan Bog. Vjernici bi na to rekli da je čovjek često odgovoran za te užase... Bez daljenjeg. Ali on nije uzrokom svih zala, niti samog sebe. Koliko samo patnji čak i prije postojanja čovječanstva? Koliko užasa koje nikakva greška ne može da objasni niti opravda? Koji je to Bog koji prepušta gazele tigrovima i djecu raku?
Drugi argument je subjektivniji i ovdje ga navodim kao takvog. Ja nemam tako visoko mišljenje o čovječanstvu općenito gledano, niti o sebi pojedinačno gledano, da bih mogao zamisliti da nas je Bog stvorio. To bi predstavljalo jedan prevelik cilj za tako mali učinak ! Svugdje ima previše mediokritetstva, previše niskosti, previše bijede, kako kaže Pascal, i premalo veličine. Kako je jedan Bog mogao htjeti takvo što? Vjerovati u Boga, to bi predstavljalo grijeh zbog oholosti; ateizam je jedan oblik smjernosti. To znači da se posmatramo onakvim kakvim jesmo u stvanosti, kao životinja, i ostavljamo si u zadatak da postanemo ljudi. Neki će reći da nam je taj zadatak Bog povjerio, da bi nam omogućio produžetak njegove kreacije, shodno našim mogućnostima...Možda. Ali taj zadatak je pretežak, a mjera preuska, da bi me taj odgovor mogao zadovoljiti. Priroda mi se čini ciljem koji je mnogo vjerodostojniji za mala stvorenja kakva jesmo.
Treći pozitivni argument može vas još više iznenaditi. To što ne vjerujem u Boga, to je još zato, i možda najviše zbog toga što bih više volio da on postoji. To je Pascalov izazov, ako hoćete, ali izvrnut. Ne radi se o tome da se misli onako kako nam najviše odgovara - misao nije ni roba ni lutrija - već ono što je najvjerodostojnije. A Bog je tim manje vjerojatan što je više poželjan : on tako dobro odgovara našim najjačim željama da je uputno pitati se da li smo ga izmislili baš zbog toga.
Što najviše želimo od svega? Da ne umremo, da ponovno budemo sa nama dragim ljudima koje smo izgubili, da budemo voljeni... A šta nam kaže religija, na primjer kršćanska? Da nećemo umrijeti, ili ne baš sasvim, ili da ćemo uskrsnuti; da ćemo prema tome ponovo biti sa voljenim ljudima koje smo izgubili ; i na kraju, da smo već voljeni jednom bezgraničnom ljubavlju... Što se više poželjeti može? Ništa, naravno, i to je upravo ono što čini religiju nevjerodostojnom ! Kojim bi čudom realnost, koja nije sukladna s tim, odgovarala do te mjere našim željama? To ne dokazuje da Bog ne postoji - pošto bi on trebao, prema definiciji, da čini čuda mogućim -, ali to nas tjera da se pitamo da li Bog nije možda nešto prelijepo da bi bilo istinito, da li vjerovanje u njega nije u stvari uzimanje svojih želja za stvarnost, i konačno da li religija nije jednostavno jedna iluzija, u onom smislu kojeg Freud daje tom pojmu : ne nužno kao greška (ponavljam da bi Bog mogao postojati), već da je to "vjerovanje proisteklo iz ljudskih želja".
Zamislite da vam kažem : "Tražim da kupim šesterosobni stan u Parizu, iza Luksemburškog parka; ne bih htio da ga platim više od sto hiljada franaka; ali sam uvjeren da ću ga naći, vjerujem u to !" U sebi biste najvjerovatnije pomislili "On stvarno živi u iluzijama, svoje želje uzima kao stvarnost..." I naravno, imali biste pravo (iako to ništa ne dokazuje u striktnom smislu : tko zna, može se desiti da naletim na nekog ludog prodavca?). A kada vam netko kaže da Bog postoji i da ćemo uskrsnuti, itd., ne nalazite da je to nevjerovatnije od šesterosobnog stana iza Luksemburškog parka za manje od sto hiljada franaka? Ili imate prenisko mišljenje o Bogu ili previsoko mišljenje o nekretninama.
Obrnuto tome, pozicija ateiste je tim jača što bi često više volio da nije u pravu. To ne dokazuje da je u pravu, ali umanjuje sumnju da on razmišlja samo da bi se utješio ili ohrabrio kao što to mnogi drugi čine.
Ovdje ću se zaustaviti. Htio sam samo da sugeriram nekoliko mogućih argumenata. Svakome ih dajem na uvid da odmjere njihovu snagu i granice. Da Bog postoji, to je mogućnost koja se racionalno ne može isključiti. To čini da je ateizam ono što jeste : ne znanje, već uvjerenje, a ponoviću još jednom, ne izvjesnost, već izazov.
To nas upravo sve treba usmjeriti ka toleranciji. Ateiste i vjernike dijeli samo ono što ne znaju. Pa kako bi onda to moglo da bude značajnije od onoga što poznaju sa izvjesnošću: određeno iskustvo života, ljubavi, čovječanstva koje pati s dostojanstvom, unatoč bijedi, čovječanstva koje pati i hrabro podnosi? Vjernost, kako ja to nazivam treba da ujedini one čija bi vjera ili ne-vjera mogla u protivnom da ih suprotstavi. Bilo bi ludo da se međusobno poubijamo zbog nečega što ne poznajemo. Mnogo je bolje da se zajedno borimo za ono što poznajemo ili prihvatamo : za izvjesnu ideju o čovjeku i civilizaciji, za izvjestan način bivanja u svijetu i njegovu tajnu (zašto ima nešto prije nego ništa?), za izvjesno iskustvo ljubavi, izvjesnu zahtjevnost duha...
To možemo nazvati humanizmom, koji nije religija već moral. Vjernost čovjeku i humanosti čovjeka.
To ne zamijenjuje nijednog Boga. To ne ukljanja nijednog Boga. Ali nijedna religija niti ateizam ne bi bez te vjernosti mogli biti ljudski prihvatljivi.
Kada bi trokutovi pravili Boga, dali bi mu tri strane.
Charles de Montesquieu
Religije često imaju nemoralan utjecaj. Ono što se stavlja na račun dužnosti prema Bogu se oduzima od dužnosti prema čovjeku : vrlo je udobno zamijeniti pomanjnkanje dobrog ophođenja prema posljednjem sa laskanjima koje upućujemo prvome. (...) Sjeti se fanatizma, beskrajnih progona, vjerskih i križarskih ratova, sjeti se okrutnog progona Maura i Jevreja iz Španjolske, sjeti se Bartolomejske noći, Inkvizicija i drugih tribunala hereticima, sjeti se krvavih osvajanja muslimana na tri kontinenta, ali i onih koje su kršćani sproveli u Americi i istrijebili najveći dio njenog stanovništva, i sve to naravno, in majorem Dei gloriam, za najveću slavu Boga...
Arthur Schopenhauer
Stradanje djece je apsolutno zlo, neizbrisiva mrlja u božijem djelu i bila bi dovoljna da bilo kakvu teodiceju učini nemogućom. (...) Moram odbiti da prihvatim mogućnost legitimiteta stradanja djece. Dočim, vjerovati u postojanje jednog Boga stvaraoca svijeta bi bilo dopustiti mogućnost jednog takvog legitimiteta. Stoga, s moralnog stajališta, ja nemam pravo, ja ne mogu vjerovati u Boga. Dakle, moralno gledano, nužno je negirati postojanje Boga. (...). Bez daljnjeg, neosporno je da je patnja djece postojala, a nije trebala biti, i da je Bog mogao da učini da takvo što ne bude. Pošto se Bog nije očitovao u okolnostima u kojima je, moralno gledano, trebao to da učini ukoliko je postojao, on bi bio kriv za to. Pojam zlobnog Boga koji snosi krivicu pojavljuje se kao kontradiktornost pa stoga treba zaključiti da Boga nema. Činjenica da patnja djece - kao apsolutno zlo - postoji, utemeljava aksiološki ateizam.
Marcel Conche
Nije čudnije da jedan ateista živi kreposno od toga da jedan kršćanin vrši razne zločine; ako svakim danom viđamo ovu posljednju vrstu monstruma, zašto bismo vjerovali da je prva varijanta nemoguća?
Pierre Bayle
Egzistencijalizam nije ateizam u smislu u kojem bi se iscrpljivao da dokaže da Bog ne postoji. On radije izjavljuje : čak i da Bog postoji, to ništa ne bi promijenilo ; to je naše stanovište. Ne tvrdimo ni da Bog postoji, već mislimo da problem nije u njegovom postojanju ; čovjek treba da sam sebe pronađe i da se ubijedi da ga ništa ne može spasiti od njega samog, pa čak ni valjan dokaz o postojanju Boga.
U tom smislu, egzistencijalizam jeste optimizam, to je doktrina djelovanja, a kršćani nas jedino s nepoštenjem mogu nazivati bespomoćnim, brkajući sopstveno beznađe sa našim.
Jean-Paul Sartre
Neznanje i strah, evo dva stupa svake religije.
Paul Henri Thiry d'Holbach
Po čemu se vi mistici koji proglašavate apsolutnu neshvatljivost Božanstva, razlikujete od skeptika i ateista koji tvrde da je prauzrok svih stvari nepoznat i nerazumljiv.
David Hume
Vjerovanje u Boga stvara skoro jednak broj fanatika i vjernika. Svugdje gdje se Bog prihvati, tu postoji kult ; svugdje gdje postoji kult, prirodni red moralnih dužnosti je izvrnut. Prije ili kasnije dođe do trenutka kada onaj pojam koji je spriječio krađu jednog zlatnika učini da se pokolje sto hiljada ljudi.
Denis Diderot
Zabranjena liberalnost
Nema dovoljno ljubavi ni dobrote na svijetu da se dozvoli da se one pružaju utvarnim bićima.
Friedrich Nietzsche
Odabir i prijevod sa francuskog, Ferhana Zildžić Čabraja
|
|
| * André Comte-Sponville CARNETS DE PHILOSOPHIE édition ALBIN MICHEL, 1999 |
|
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
