Red banaka, red osiguravajućih zavoda po ulicama sasvim izvjesnog bankrota, red kladionica, red security agencija, štandovi po pločnicima i trgovima - obećanja buvljaka, red apoteka, ulične mjenjačnice, odrpani i gologuzi, prosjaci sa certifikatom kade teritorij ležećki, sjedećki, stojećki, kafići i noćni klubovi... i eto ambijenta prepogodna za korupcijski boom, komposta naših tugaljivih slika i prilika urbanog undergrounda. Možda zaista mito nije izum domaće kuhinje u kojoj se pirja intersubjektivitet, ali ono čime se ovdje ponosi je aroma i omjer domicilnog bezobrazluka. Korupcija vjerovatno nije ni mentalitetni lakmus, no posigurno nije ni prijelazni miraz konfuzne zajednice, raskrečene, jednom nogom u ex-režimu, drugom u postsocijalističkom mixu liberalnog kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala. Međutim, pretvorba društvenog u privatno otpustila je sve kočnice, zbacila sve maske, djeluje kao katalizator i stimulans ionako već jezivo rasprostranjenim manirima mahinacija. Korupcija je savršena ucjena, jer se u istoj osobi sjedinjuje i stiče ucijenjeni i ucjenjivač, a ponuda i potražnja na paralel-kriminogenoj sceni nimalo ne jenjavaju. Dakle, očito, ni podmićivanje nije importirano, po srijedi je zapravo najdrevnija kvazikomunikacijska rabota, tek ponešto i ponegdje istančanija i to je naš dug prvobitnoj, davno propuštenoj akumulaciji kapitala, za koju Peljevin pronicljivo primijećuje da joj je osnovna odlika to što je ujedno i posljednja, te joj otud i potječe njena bešćutnost i improvizacijsko kalemljenje na svaki zamislivi javni kontakt.

Tako ušparane crne fondove i crkavice iz dušeka požderu bolnički ležaji pod adekvatnom paskom, kol'ko para tol'ko pažnje; upis na fax košta, bauk ispiti također; oduzeta vozačka dozvola za konačenje u policiji; šalterski i birokratski spaziergang famoznih ćageta koja su se uspela do legitimne provizije; depoziti za žiriranja radnih mjesta ne besposličare; majstoru na kafu, za piće, ništa strašno, mali gest pažnje za gospoju dotičnog provodadžije usluga, nerijetko medvjeđih; štaviše, valja otkinuti i za otmjeni ispraćaj u vječna boravišta; abonomani na bestidnost idu k'o halva, klijenti regruti niču k'o pečurke; krasno ide i simbolični vazelin za stisnuta prkna onih tijesnih poput gaća što im se "zmije legu po džepovima", pogotovu na tuđu, diskretno zavučenu ručicu; vuk sit, a ovce na broju nikad neće odbiti jagnjetinu; plava kovertica, hajd' nije važna boja, tanja il' punačka, ne traži dlaku u jajetu, nek je samo tutnuta pravovremeno i u prave ruke...

Korupcija kola zajednicom i marinira ju tako i toliko da je, nažalost, u običajnost pretvorila floskulu o karakternoj širokogrudosti, kako volimo darivati, a i prima se svugdje bez sekiracije. Nešto se od nabujale perfidije prokrijumčarilo pod pojmom lobija ili se, što je bliže istini, ovaj odrekao kompromitirajućeg krvnog srodstva s korupcijom. Krpelji mita otpadaju s čovjeka na čovjeka i uredno polažu jajašca. Ono uzima na sebe sijaset maski. Učas prodre pod krinku korektiva mršavog i neuhranjenog etičkog kodeksa. Ili, simulirajući zahvalnost, predstavlja se kao normalan, pa "takav je red", legitiman, na gotovs, dodatni izvor prihoda u posvemašnjem kokuzluku. Može da slovi i kao još koješta, posramljen kao mentalitetna lijenost što raspari i rasprši nečistu savjest u neposrednoj blizini narodnih kuhinja, koje pored toga što prepariraju trbuhe očajnika, održavajući ih na bijednom životu, puše i dimne signale sramno blazirane karitativnosti. O socijalnoj mentalnoj higijeni staraju se isprazni retorički forumi, ponekad čak sudovi sa oćoravjelom i hromom pravdom, koja ipak uspijeva da nabode zrno tu i tamo za svog lojalnog, ucviljenog glasača-građanina koji je na rubu da bude ražalovan u utučenog beskućnika, odriješenog, raspuštenog sa svih socijalnih lanaca, uzica i povodaca. I nezdravo ili bolesno, kako već ko voli i preferira, društvo i njegova bajna jurisprudencija civilnog zajedno su mutirali do stadija dramatično opsesivnog kompromiserstva, poštapajući se žilavim kavzinačelom kako je to tako otkad je svijeta i vijeka.

Kao da nesolventnost ide ruku pod ruku sa nezajažljivošću. Eskaliraju pokvarene parazit-takse za gotovo pa sve, zelenaši se ljudskom nevoljom, nesrećom, zbunjenošću, zatucanošću, zeitnotom, brigom, strahom... Ljudi nalikuju čatrnjama što hvataju milost institucionalne moći i debelo i krvavo će platiti da skrenu tanki isprekidani mlazom pišaline u svom pravcu. Traumatično za priznati, ali modus operandi-modus vivendi tranzicije izrastao je, bolje reći srozao se skoro do Pavlovljeva refleksa, pa mu je stoga i primjeren Orwellov sarkazam koji vjerno poput sjene prati sve etape dehumaniziranosti, s onu stranu demokracije: "četiri noge da, dvije noge ne". Time se populistički veselo i dostojanstvo i čast prizemljuju iz svojih zvjezdanih kategorijalnih sfera pukih apstrakcija. "Moralnom rastu" utrt je put, ali da, cioranovski cinično sročeno, postanemo tek "konkurencija ovcama". Zaokret je načinjen, simptomatičan rez uspješno proveden, instaliran, a dijagnoza zakašnjela, pošto su rizike blamaže odavna preuzeli oni minorizirani, vakcinirani ili imuni na tu poročnost. Izvanredno efikasnim, pokazalo se to već nebrojeno puta, korupcija je mazivo i rashladni sistem zahuktalog utilitarističkog pogona i hegemonog poretka na rekreativnom poligonu vlastoljublja. Dočarano u par žustrih poteza za onog ko flertuje s mitom i ima nešto za trampiti kad škripac diže cijenu, a velika nužda je simulirana upravo kao i Vespazijanova doskočica kako tako dobijen novac zaista ne zaudara. Vic je konvertirao valutu, pa kroki podmitljivca i ljigavca niče pred nama: naime, u Šeheru, na pazarni dan, u tramvaju ljudi su zbijeni kao sardine, vise jedno na drugom, iznenada, ich-forma nariče il' repa, sebi u njedra, "neko mi uvuče ruku u džep, a meeeniii neprijatnooo", dikcija uzdisanja je paralogična, "nemam ni dinaraaa...".