. 'albino' ishodišta ne/korumpiranosti mitemom 'tigrove kože'

Bosna i Hercegovina još uvijek nije pronašla zadovoljavajući model unutrašnjeg uređenja, odnosno model raspodjele vlasti i teritorijalne organizacije koji bi bio prihvatljiv za većinu političkih subjekata u BiH. U potrazi za efikasnijim i realinijim teorijskim i praktičnim modelima u javni život Bosne i Hercegovine "puštena" je ideja o konsocijacijskom uređenju BiH kao jednom od mogućih rješenja krize.

Oko modela konsocijacije su se povele žučne rasprave, čak su se i intelektualci lijeve provenijencije podijelili u stavovima da li bi ovaj model koristio ili ne u pokušaju rješavanja bosanskohercegovačke krize. "Zabunu" dodatno unosi i nedovoljna jasnoća  ovog pojma. Ono što je zabrinjavajuće su pojedine grube diskvalifikacije onih koji su rješenje izlaska iz političke krize vidjeli i u konsocijacijskom modelu. Naime, oni koji su smatrali da konsocijativna demokratija može doprinijeti razvoju demokratskih odnosa u BiH su od pojedinih političkih lidera proglašeni rušiteljima Bosne. Naime, nije, naravno, sporno smatrati da intelektualci koji zastupaju konasocijacijski model kao jednu od mogućih alternativa izlaska iz krize nisu u pravu, ali je nedopustivo osporavati njihovo pravo da i na taj način promišljaju moguća rješenja izlaska iz krize.

Konsocijacijska demokratija Arenda Lijpharta

Pojam konsocijativne demokratije uveo je Arend Lijphart, preuzimajući ga od Johanesa Altuzijusa. Lijphart navodi da je među savremenim autorima prvi ovaj pojam upotrijebio David Apter (1961) pišući o Nigeriji. On ističe da je konsocijacija i empirijski i normativni model. Lijphart tvrdi da "u konsocijacijskoj demokraciji, sklonost ka suradnji vođa različitih segmenata populacije umanjuje utjecaj centrifugalnih tendencija prirođenih pluralnom društvu. Suradnja među elitama osnovna je značajka kojom se odlikuje konsocijacijska demokracija;" (A. Lijphart, 1992:9).

Konsocijacijski model pokušava "pomoći" uspostavi demokratije kod duboko podijeljenih društava, društava u kojima postoji veći broj kolektivnih identiteta, od kojih nijedan nema apsolutnu brojčanu prednost. Po njemu je u takvoj situaciji konsocijativna demokratija najbolja demokratija, odnosno, ona je najrealnija. Lijphart ističe četiri principa, karakteristike, konsocijativne demokratije: velika koalicija, proporcionalnost, pravo veta i autonomija segmenata.

Velika koalicija je ključni element za uspješnost konsocijacijskog modela. "Prvi i najvažniji element jest činjenica da je na vlasti velika koalicija političkih vođa svih značajnih segmenata određenog pluralnog društva...." (A. Lijphart, 1992:32). Za razliku od "klasične" demokratije, gdje su vođe podjeljene na vladu i opoziciju, u ovom modelu političke vođe svih kolektivnih identiteta nekog pluralnog društva sarađuju u velikoj koaliciji u upravljanju zemljom. Time se postiže zbližavanje segmenata društva. Princip velike koalicije, smatra Lijphart, može se uvesti kao privremena mjera i u državama koje nisu pluralne i konsocijacijske. On navodi primjere Švedske i Velike Britanije koje su uvele velike koalicije u kriznom trenutku Drugog svjetskog rata.

Princip velike koalicije se bazira na pretpostavci da politička opozicija može štetiti u kriznim vremenima i u klasičnim demokratijama, a kamoli u pluralnim društvima. U tim društvima sama pluralnost predstavlja negativan element. Lijphart ističe "da su umjereni stavovi i spremnost na kompromis preduvjeti za stvaranje velike koalicije. S druge strane, mogućnost ulaska u vladu je snažan poticaj za umjerenost i kompromis jer umanjuje rizik da će vas prevariti ostale partije ili vlastiti neosnovani optimizam u vezi s njihovom spremnosti na ustupke. Time što su zajedno u vladi, partije koje baš i ne vjeruju jedna drugoj imaju garanciju političke sigurnosti" (A. Lijphart, 1992:37).  

Veto uz proporcionalnu zastupljenost i autonomiju segmenata predstavlja mehanizam zaštite od dominacije većine, odnosno mehanizam kojim se kolektivni identiteti štite od dominacije drugih kolektiviteta. "Veto, prvi predmet razmatranja, predstavlja negativno pravilo manjine. Sudjelovanje u velikoj koaliciji pruža manjinskim grupama značajnu, premda ne i potpunu i bezuvjetnu, zaštitu. Odluke moraju donositi velike koalicije, pa kad se te odluke donose nadglasavanjem, (iako prisutnost u koaliciji manjini daje priliku da svojim koalicijskim partnerima što uvjerljivije iznese svoj slučaj), manjinu svejedno može nadglasati većina. Kada takve odluke utječu na vitalne interese neke manjinske grupe, takav bi poraz bio neprihvatljiv i ugrozio bi međusobnu suradnju elita pojedinih segmenata. Stoga se principu velike koalicije mora dodati pravilo veta manjine; samo ono može pružiti potpunu garanciju političke zaštite svakom segmentu" (A. Lijphart, 1992:43).

Lijphart ističe da opasnost načela manjinskog veta jest da on može voditi tiraniji manjina, koja može dovesti u pitanje saradnju unutar velike koalicije kao i nadglasavanje manjina. Lijphart, međutim, smatra da to i nije velika opasnost. Naime, pravo veta imaju sve manjinske grupe, te je malo vjerojatno da će neka manjina prečesto koristiti veto, jer bi se to moglo okrenuti protiv nje same. Raspolaganje pravom veta kao mogućnošću daje osjećaj sigurnosti koji odvraća od njegove stvarne upotrebe.

Lijphart ističe značaj proporcionalnosti pri raspodjeli zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, te pri raspodjeli raspoloživih sredstava u budžetima konsocijacijskih zemalja. Princip proporcionalnosti onemogućava da sva vlast pripadne pobjedniku izbora, nego se ona prilagođava proporcionalnim principima koji su dogovoreni i važe mimo izbornih rezultata. Dakle, ovaj princip omogućava ograničavanje apsolutne dominacije većine.

 "Proporcionalnost, kao neutralno i nepristrasno mjerilo raspodjele, otklanja iz procesa donošenja odluka velik broj problema koji bi mogli dovesti do podjela. Na taj način ona rasterećuje konsocijacijsku vladu. (...) No proporcionalnost poboljšava načelo velike koalicije: ne samo što svi važni segmenti trebaju biti zastupljeni u organima koji donose odluke, već oni trebaju biti i proporcionalno zastupljeni. Švicarska magična formula za sastav Federalnog savjeta jest, naprimjer, formula utemeljena na proporcionalnosti. Austrijske velikokoalicijske vlade su u svojemu sastavu odražavale, u što vjernijem obliku, izbornu snagu dvaju koalicijskih partnera" (A. Lijphart, 1992:45-46).

Osim toga princip proporcionalnosti, po Lijphartu, poznaje dva oblika koji vode do još većih odstupanja od pravila većine: namjerna prezastupljenost malih segmenata i paritet. Paritet i prezastupljenost manjina služe kao dodatna zaštita i sigurnost manjim kolektivitetima.

Treba reći uz to da je princip proporcionalnosti primjenjivan u socijalističkom i postsocijalističkom periodu bh. društva, te da s ovim principom imamo poprilično iskustvo.

Autonomija segmenata. Ovaj princip se zasniva na tezi da manjina isključivo sama odlučuje o pitanjima koja se tiču isključivo nje same. Naime, to je logička posljedica, smatra Lijphart, principa velike koalicije: o svim stvarima od zajedničkog interesa, odluke trebaju zajednički donositi svi segmenti, čiji je uticaj pri tom po mogućnosti proporcionalan - ali u svim drugim pitanjima se odluke mogu prepustiti pojedinim kolektivitetima.

Lijphart smatra da mogućnost otcjepljenja ne treba poimati isključivo kao nepoželjan ishod napetosti u pluralnom društvu. On smatra da su teorijski moguća tri načina rješavanja političkih problema pluralnoga društva, uz istodobno očuvanje njegova demokratskog karaktera. "Jedan je ukloniti ili znatno ublažiti pluralni karakter društva asimilacijom - metoda sa slabom vjerojatnošću uspjeha, napose ako je riječ o kratku roku. Drugi način je konsocijacijsko rješenje koje prihvaća pluralne podjele kao temelj izgradnje stabilnoga demokratskog režima. Ako drugo rješenje nema velikih izgleda na uspjeh, ili ako ga se isprobalo bezuspješno, jedina preostala logička mogućnost jest smanjiti pluralizam razdiobom države na dvije ili više zasebnih i homogenijih država" (A. Lijphart, 1992:51).

Lijphart smatra da konsocijacijski model nije idealan, te da ima niz nedostataka.On smatra da su dvije ključne slabosti ovog modela. "...Konsocijacijsku demokraciju se može kritizirati kao nedovoljno demokratičnu, a također i kao nedovoljno učinkovitu u postizanju stabilne i djelotvorne uspješne vlasti. Ako se postojanje snažne opozicije drži bitnim sastavnim dijelom demokracije, konsocijacijska demokracija je, po definiciji manje demokratična... Velikokoalicijska vlada nužno znači ili relativno malu i slabu opoziciju, ili nepostojanje bilo kakve formalne opozicije u zakonodavnim organima" (A. Lijphart, 1992:53-54).

Lijphart ističe primjedbu na demokratičnost konsocijacijskog modela da se segment, kolektivitet, kojem neki pojedinac pripada stavlja između njega i vlade, te da se time spriječava mogućnost stvaranja nad-identiteta. Također, on ujedno primjećuje zamjerku da je konsocijativni model baziran na dominaciji i prevlasti elite fragmentiziranih kolektiviteta, te pasivnoj ulozi neelitnih grupa. Vođe, u tom pogledu, imaju problem da, s jedne strane, postignu političke dogovore s vođama drugih kolektiviteta i da im čine ustupke, a s druge da zadrže povjerenje članova kolektiva.

Ipak ključni nedostatak konsocijacijske demokratije odnosi se na njezinu (ne)mogućnost održavanja političke stabilnosti. "Nekoliko njezinih karakteristika može dovesti do kolebljivosti i neefikasnosti: (1) vladavina putem velike koalicije znači sporo donošenje odluka. (2)... u vetu leži opasnost da pri donošenju odluka može doći do potpunog zastoja. (3) Pošto proporcionalnost kao standard pri popunjavanju položaja u državnim službama daje prednost pripadanju nekom segmentu, a ne individualnim zaslugama, to može biti na uštrb efikasnosti administracije. (4) Autonomija segmenata ima cijenu u doslovnom smislu te riječi..." (A. Lijphart, 1992:57)

Konsocijacijska demokratija omogućava saradnju među vođama kolektiviteta unatoč dubokim rascjepima koji razdvajaju te kolektivitete. Zbog toga, smatra Lijphart, vođe trebaju barem donekle osjećati privrženost očuvanju jedinstva zemlje i demokratskog uređenja. Također moraju htjeti uključiti se u saradnju s vođama drugih segmenata.

Lijphart zaključuje da je "...konsocijacijskoj demokraciji... važnije ravnopravno i proporcionalno rješavanje problema pojedinih grupa nego ravnopravnost pojedinaca" (A. Lijphart, 1992:55), te da je konsocijacijska demokracija "bolja za izgradnju nacije od nedemokratskih režima. Iako kroz kraće razdoblje konsocijacijska demokracija obično pojačava pluralnu prirodu pluralnog društva, jedno duže razdoblje uspješne konsocijacijske vlasti može uspjeti razriješiti neka od najvažnijih neslaganja između segmenata te tako depolitizirati ta razilaženja, a takva vlast može također stvoriti i dovoljnog međusobnog povjerenja i na razini elita i masa i postati suvišna"  (A. Lijphart, 1992:227). 

Dakle, treba imati na umu da konsocijacijski model pokušava, prije svega, rješiti ravnopravnost segmenata, kolektiviteta, a ne kao kod klasičnog demokratskog sistema jamčiti ravnopravnost pojedinaca. To je značajna distinkcija konsocijativnog modela u odnosu na druge političke modele.

Konsocijacijski model u Bosni i Hercegovini?

U polemici koja se odvijala u vezi mogućnosti konsocijacijske BiH  polarizirala su se dva stanovišta - jedno koje su zastupali zagovornici teze da konsocijacijski model demokratije može doprinijeti razvoju demokratskih odnosa u BiH i pomoći u sprečavanju raspada zemlje i, drugo, koje su zastupali teoretičari koji vjeruju da ovaj model može samo produbiti podjelu zemlje. Stavovi teoretičara su pojednostavljeno grupisani u samo dvije kategorije iz teorijskih i analitičkih razloga, a suštinski se ne mogu, ipak, tako grubo razvrstati jer je većina tih stavova nijansirana i izmiče grubim kategorizacijama - za i protiv. 

Kao najdosljedniji zagovornik, kako u teorijskim elaboracijama tako i u javnim istupima, primjene konsocijacijskog modela u rješavanju bosanskohercegovačke državne i društvene krize, ističe se Ugo Vlaisavljević. On se eksplicitno izjasnio za konsocijacijski model: "Meni se čini uopće smiješnim treba li prihvatiti konsocijaciju ili ne. Nije pitanje hoćemo li ili nećemo, već je pitanje kakvu ćemo. Drugog izbora nema" (U. Vlaisavljević, 2006:27, Okrugli stol II).

Vlaisavljević je među rijetkima u BiH teorijski promišljao konsocijacijski model. On u svojim elaboracijama preuzima dio stavova Michaela Walzera, pogotovo u pogledu analize konsocijacija u kontekstu velikih imperija. Vlaisavljević tako ističe da je Walzer konsocijacije postavio između predmoderne multinacionalne imperije i nacije-države. Konsocijacije su društva u kojima je imperijalno naslijeđe, sa izmješanošću etnija, religija, kultura, suviše jako da bi dopustilo jedinstvo i homogenost koje pretpostavlja nacija-država. "Konsocijacije podrazumijevaju historijsku nužnost življenja zajedno, a ne slobodan izbor partnerskih zajednica takvog života. Najmanje što se može reći za njih jeste da su to 'manje ili više dobrovoljne federacije'" (U. Vlaisavljević, 2006:261). Stanje koje obično definira konsocijaciju, smatra Vlaisavljević, jeste nastojanje da se, uglavnom u nemogućnosti izgradnje samostalnih nacija država, održi ona vrsta koegzistencije koju je nekad održavala imperija.

Današnje konsocijacije u odnosu na one "imperijalne" su suštinski drugačije, mada je iskustvo zajedničkog života etnija pod imperijalnom silom značajan pozitivan faktor za razvoj današnjih konsocijacija. "Konsocijacija, kao postimperijalna državna zajednica dvije ili više nacija, od kojih nijedna nije dominantna ili većinska, predstavlja novi, moderni, liberalni ili demokratski put uređivanja koegzistencije nacija. To je put neizvjesnosti, jer takav aranžman nastanjivanja 'zajedničke kuće' jeste uistinu ugovoran: zahtjeva stalno pregovaranje. Za imperiju možemo reći da je autokratska konsocijacija, dok su njene moderne nasljednice pokušaji modernih konsocijacija" (U. Vlaisavljević, 2006:262). Stalna i najveća opasnost koja lebdi nad takvim multinacionalnim državama jeste raspad na nacije države. Mogućnost takvog raspada izaziva strah i nepovjerenje prema drugim kolektivitetima. Konsocijacije uvijek iza sebe imaju izvjesnu historijsku nužnost miroljubive koegzistencije, jer bi njihov raspad vodio u rat. Strah i nepovjerenje bivaju potaknuti u onoj mjeri u kojoj su u drugoj naciji uočava težnja za odvajanjem ili pretvaranjem u samostalnu naciju-državu.

Vlaisavljević smatra da je ključno pitanje koje se postavlja kako je uopće moguće otkloniti strah od drugih s kojima se dijeli država. Vjerovatno da odgovor nije jednoznačan, međutim, sigurno je da je početak tog procesa otklanjanja straha od drugih u izgradnji međusobnog povjerenja. Veoma je važno da ovo povjerenje prethodi formalnom konsocijacijskom aranžmanu i njegovim procedurama pregovaranja. Duga tradicija zajedničkog života u drevnoj imperiji najčešće pribavlja takvu osnovu. Walzer tu tradiciju opisuje kao dugo, generacijsko iskustvo života s drugima na lokalnom nivou. Za vrijeme strane imperije ove zajednice je uvijek nadgledala vojska ili policija te sile. "Od svih imperijalnih oblika vladavine otomanski milet-sistem se naročito izdvaja po zavidnom stupnju autonomije dodijeljene nemuslimanskim religijskim zajednicama" (U. Vlaisavljević, 2006:264). Takvo naslijeđe etno-religijskog pluralizma stvara kooperativne elite na koje se nove, neautokratske konsocijacije mogu osloniti. Takve elite često imaju istinsko povjerenje jedne u druge, imaju zajedničku potrebu za stabilnošću i mirom, te su voljne da djele političku moć. Walzer vjeruje, akcentira Vlaisavljević, da neka konsocijacija ima dobre izglede za uspjeh kada je njena povijest zajedničkog života starija od masovnog usvajanja ideologije nacionalizma, tj. početka nacionalnog buđenja njenih konstitutivnih zajednica. Za dobru konsocijaciju je potrebno, kao što smo rekli, povjerenje; međutim to povjerenje se, ipak, ne može zasnovati samo na osnovi zajedničkog života u prošlosti i dobroj volji elita. Za uspješnu konsocijaciju neophodan je i neki drugi izvor povjerenja - npr. izgradnja pouzdanih i efikasnih demokratskih državnih institucija. Dakle, za konsocijaciju je povjerenje u državu važno upravo kao i međusobno povjerenje građana i etnija. Vlaisavljević apostrofira i Walzerovo naglašavanje da je suštinska odlika na osnovu koje se  odvaja današnja konsocijacija od multinacionalne imperije - zajedničko građanstvo. Zajedničko građanstvo ne bi trebalo da slabi s većom autonomijom kolektivnih identiteta. Elementi zajedničkog života koji daju stvarnost zajedničkom građanstvu, najčešće ne ostaju reducirani postizanjem teritorijalne autonomije segmenata. I to zato što dijalektika općeg i posebnog time ne prestaje: manjina postaje većina,  a većina manjina.

Vlaisavljević, promišljajući stanje u bosanskohercegovačkom društvu, ističe da je u procesu dolaska do rješenja nužno ne uljepšavati sliku sadanašnje BiH, što mnogi čine, nego je prikazati doista kakva jeste. Vlaisavljević smatra da su se nametnula dva modela izlaska iz krize: model liberalne demokratije i konsocijacijski model. Model liberalne demokratije se zasniva na uvjerenju da se BiH može urediti samo kao građanska zajednica jednakopravnih pojedinaca. Vlaisavljević smatra da su građanski model formalno prihvatile određene političke snage, pogotovo među Bošnjacima, koje žele reducirati nacionalno trojstvo na naciju-državu većinskog naroda.

Konsocijacijski model polazi od toga, tvrdi Vlaisavljević, da postoje tri naroda u BiH i zalaže se, prije svega,  za njihovu ravnopravnost. Građanski politički model koji se svodi na princip 'jedan građanin jedan glas' sam po sebi ne može da osigura ovu ravnopravost. Prirodno mjesto djelovanja građanskog modela je prilično homogena nacija-država u kojoj ne prijeti opasnost diktature većine. Jednakopravnost naroda ne bi smijela biti ništa manje važna od jednakopravnosti građana, smatra Vlaisavljević. On skreće pažnju da se, nažalost, u javnom mnijenju pojavilo mišljenje da o konsocijaciji isključivo govore neprijatelji BiH, te upozorava da takva vrsta netolerancije nije dobra za demokratiju i iznalaženje mogućih rješenja izlaska iz krize. "Akademici o tome šute, mnogi su možda neupućeni, javnost ništa ne zna i kad čuje taj termin, to je kao da joj se nudi neki novi neprijatelj. Pa ipak mislim da je važno uključiti model konsocijacije za rješavanje krize u BiH" (U. Vlaisavljević, 2006:24, Okrugli stol I).

Vlaisavljević uočava da je Dejtonskim sporazumom uspostavljen jedan oblik konsocijacijskog modela države, a da smo takođe u ex-Jugoslaviji živjeli u konsocijaciji. On  insistira na stavu "da konsocijacija nipošto ne znači podjelu vlasti isključivo po etničkom ili nacionalnom kriteriju. Osnovna jedinica podjele ili, bolje reći, participacije može biti bilo koja grupacija ili politički segment koji se u politici pojavljuje kao nesvodiv subjektivitet" (U. Vlaisavljević, 2006:24-25, Okrugli stol I). Moguće su, po Vlaisavljeviću, brojne varijante konsocijacije, ali je suština svih da u državi koja ima više kolektivnih aktera oni moraju biti ravnopravni i jednako zastupljeni, a to znači da ni na koji način ne smiju ispasti iz političke igre tako što su preglasani na izborima. Konsocijacijska rješenja teže da održe državne zajednice koje ne ispunjavaju osnovni kriterij nacije-države i pojavljuju se kao duboko podijeljena društva.

Konsocijacija je, dakle, po Vlaisavljeviću nužna u BiH jer je neophodno uspostaviti jednakopravnost tri naroda. Vlaisavljević ističe da društvenu situaciju u BiH karakteriše prisustvo jedne "realne populacijske manjine" tj. Hrvata u BiH, te odnos i položaji dva većinska naroda - Srba i Bošnjaka. Zbog nužne uspostave jednakopravnosti tri naroda, smatra Vlaisavljević, neophodno je u BiH uspostaviti konsocijacijski model kakvog možda drugdje nema.

BiH je trenutno zasnovana na dejtonskom konsocijacijskom modelu, koji po Vlaisavljeviću nije pravedan i nužno je pronaći pravičniji. I sama Evropska unija je zasnovana na konsocijacijskom modelu. Konsocijacija je, smatra Vlaisavljević, "jedina realna opcija za iznalaženje rješenja u duboko podijeljenim društvima, onim kojim prijeti etnički sukob ili su tek izašli iz njega. Dakle, konsocijacija da, ali kao prelazni oblik, u na sve načine raskomadanoj zemlji, u tranziciji, ka istinskoj demokraciji" (U. Vlaisavljević, 2006:24-25, Okrugli stol I).

Vlaisavljević smatra da je dobra osnova za razmišljanje o novom modelu konsocijacije  formula ZAVNOBIH-a, ali da tu formulu treba promatrati u sasvim novom kontekstu. Preciznije, on drži da ta formula mora biti dopunjena drugim kolektivnim identitetima koji su dobili legitimitet, prije svega klasnim, ali i spolnim, regionalnim itd., inače će ta formula ostati formula etnopolitike. Ispod kolektivnih prava koje je uspostavio ZAVNOBIH, smatra Vlaisavljević, se ne može ići. "To rješenje će biti u temelju BiH ili ove neće biti. Moraju se zajamčiti kolektivna prava Bošnjaka, Hrvata i Srba kao jednakopravnih naroda i to je odmah jedan konsocijacijski model. Ne može se predstaviti zemlja isključivo kao zemlja ravnopravnih građana... Ne treba ukidati već olabaviti etnoteritorijalne grupacije. Tu počinje priča o civilnom društvu...." (I. Vlaisavljević, 2006:28, Okrugli stol II).

Suština konsocijacije se ogleda da je u podijeljenim državama nužno da više aktera dijeli državnu vlast kako se država ne bi podijelila, jer podjela višenacionalne države završava u monolitnom obliku nacije-države. Zato konsocijacijski model demokratije, smatra Vlaisavljević, odbacuju etnonacionalisti, jer ona znači ostati živjeti zajedno, ali je odbacuju i oni koji su za čisto građanstvo. Vlaisavljević decidira  da odbacivanje tri naroda, tri kulture u stvari znači odbacivanje pluralizma. "I jedan i drugi otpor konsocijaciji je formula nasilja, formula cijepanja BiH ili formula diktature većine" (U. Vlaisavljević, 2006:76-77, Dani-7.07.2006.).

BiH treba da bude pluralistička zemlja nesvodiva na naciju-državu. Takvu zemlju pluraliteta cijepa i ljevica, jer se rukovodi konceptom jedinstvenog identiteta koji nije etnički nego klasni; dakle, radi se o stavu jednog homogenog identiteta s kojim se suprotstavlja etnopolitici. Vlaisavljević navodi da se "treba osloboditi naslijeđenog republikansko-građanskog modela i njegovih učinaka homogenizacije. Ne zaboravimo da je to za nacionaliste jedini model" (U. Vlaisavljević, 2006:27, Okrugli stol I). Dakle, Vlaisavljević smatra da nijedan koncept koji se zasniva na jedinstvenom identitetu koji upija sve druge nije dobar - nego društvo mora imati pluralan identitet.

Za razliku od oponenata konsocijacije (Grebo, Ćurak, Sekulić, Zgodić, Mujkić i Filandra), Vlaisavljević kao ključni argument, uz provodivost, navodi uvažavanje pluraliteta identiteta i njihovog prava na svaki oblik artikulacije. Taj pluralitet, insistira Vlaisavljević, može biti etnički, nacionalni, klasni, generacijski, rodni, seksulni itd. Gotovo svi bh. oponenti kao ključni razlog odbijanja konsocijacijskog modela navode da je taj pluralizam samo teorijski, a da bi se u bosanskohercegovačkoj zbilji on nužno reducirao na etnonacionalne kolektivitete.

BiH je u odnosu na zemlje u okruženju, smatra Vlaisavljević, u najtežoj poziciji: ona mora biti i pluralna i višenacionalna država, što nisu ni Hrvatska ni Slovenija. Taj zahtjev za etnokulturalnom pravdom u višenacionalnoj državi je za većinu etničkih elita neprihvatljiv zato što je njihova matrica nacionalna-država. Druge političke snage, koristeći 'lukavstvo uma', žele da se izgradi bosanski identitet kako bi se naknadno napravila nacija-država. Naravno, ove snage ne treba poistovjećivati sa iskrenom političkom voljom za uspostavom probosanskog nad-identiteta.

Kao "umjereni" "zagovornik" konsocijacijskog modela kao mogućeg rješenja krize bh društva javlja se društveni analitičar i književnik Ivan Lovrenović. Lovrenović, u promišljanju primjene konsocijacijskog modela, smatra da moramo, prije svega, prihvatiti realnost i od nje krenuti u rješavanju problema. Naime, Lovrenović smatra da je "bitno...da ne bježimo od toga da imamo podijeljeno društvo. To je prvo sa čime se moramo suočiti. Mnogi se boje onoga što bi u tom suočavanju ugledali" (I. Lovrenović, 2006:26, Okrugli stol I). On sa dosta opreza i bez posebnog oduševljenja konstatuje da prihvata konsocijaciju "kao nimalo idealan ni idiličan, čak ni previše poželjan, ali praktično jedini realan politički izraz i izlaz za našu aktualnu-povijesnu situaciju" (I. Lovrenović, 2006:27, dani-9.06.2006.). Ovi Lovrenovićevi stavovi podobro prave otklon od stavova iznesenih u ranijim djelima ovog autora.

Lovrenović ističe da u opredjeljivanju između konsocijacijske demokratije i modela liberalne demokratije ključni razlog za konsocijaciju jest njezina realnija provodljivost. On vjeruje da provodljivost ovih drugih modela pretpostavlja neku vrstu prisile. Lovrenović smatra da konsocijacijski model pretpostavlja kompromis i dijalog.

Zastupnik konsocijacijskog modela je i teoretičar Ivan Vukoja. Vukoja, naime, opservira, a za primjer uzima konsocijacijske modele Nizozemske i Austrije, da je nužno u pluralnim i duboko podjeljenim društvima prvo uspostaviti konsocijacijsku demokratiju, a zatim, kada dođe do stabilizacije, omogućiti razvoj građanskog društva. "...U  BiH je nužan konsocijacijski model uređenja kako bi se uvažila činjenica da je BiH višenacionalna država i kako bi se na zadovoljavajući način riješilo nacionalno pitanje kao pitanje s najvećom specifičnom težinom u BiH. Paralelno s uspostavom konsocijacijskog modela otvorit će se prostor za unutarnacionalnu građansku diferencijaciju i političku artikulaciju građanstva na razini bosanskohercegovačkog društva. Stoga smatram da konsocijacijski modeli ne esencijaliziraju etnonacionalizam, nego upravo suprotno, stvaraju realne društveno-političke pretpostavke za proces demokratizacije i liberalizacije etnonacionalnih koncepata, pogoduju razvoju civilnog društva i političkoj artikulaciji građanstva, te, što je u ovom trenutku najvažnije, osiguravaju legitimitet i opstojnost višenacionalne države Bosne i Hercegovine" (I. Vukoja, 2006:28-Okrugli sto II). Vukoja se poziva na na stav Willa Kymlicka koji govori da u Švajcarskoj i većini multinacionalnih država nacionalne grupe imaju osjećaj pripadnosti državi upravo zato što ima ta država omogućava i priznaje njihovo posebno nacionalno postojanje.

Broj onih koji su sumnjičavi prema primjeni konsocijacijskog modela demokratije na rješavanje akutnog bosanskohercegovačkog društvenog stanja je veći od zagovornika ovog modela. Jedan od tih "skeptika" je i Zdravko Grebo. On ističe da je "...i samo problematiziranje konsocijacijske demokratije... u svojoj suštini negiranje ili 'razaranje' BiH" (Z. Grebo, 2006:24, Okrugli stol I). Grebo postavlja pitanje da li je konsocijacijska demokratija uopšte demokratija. On priznaje da je u svakom slučaju potrebno zaštititi kolektivne identitete i da je  neophodno da ti kolektiviteti imaju političke reprezentante. Međutim, on smatra da bi se načelno uvažavanje svih kolektiviteta (etničkih, spolnih, klasnih, regijskih) koji treba, po zagovornicima konsocijacije, da učestvuju u dijalogu u slučaju BiH reduciralo na ekskluzivno etničko predstavljanje, koje se u BiH uglavnom podudara sa religijskim identitetom.

Obraćajući se zagovornicima konsocijacijskog modela, koji protežiraju stav da su u konsocijacijskoj demokratiji u "igri" svi kolektivni identiteti koji su se legitimirali, on kaže: "Mislim da i vi sami sebe lažete kada  u ovom razgovoru tvrdite da su svi identiteti u igri i da podrazumijevate da se, očekujući plodotvoran odgovor, pitamo i da li sam ja bogat ili siromašan, žena ili muškarac, mlad ili star, Hercegovac ili Krajišnik... Upravo suprotno. Ovdje se radi o etnonacional/no/ističkoj konsocijaciji koja treba da bude teritorijalno potvrđena" (Z. Grebo, 2006:25, Okrugli stol II).

Nerzuk Ćurak naglašavajući da uspostava konsocijacijske zajednice podrazumijeva bezuvjetnu toleranciju, dok on vjeruje da konsocijacijski model jest model koji može pomoći podijeljenim društvima i državama, ali samo onima koji nisu pretrpjeli radikalno nasilje, pa je moguća prozvodnja zajedničkog dobra. Ćurak smatra da je u BiH teško naći subjekt koji bi dominantno proizvodio dobro. Od naših nacionalista, pak, to nije moguće očekivati. Da bi do konsocijacijskog aranžmana došlo, političke elite koje predstavljaju konsocijacijske grupe moraju postići konsenzus o zajedničkoj državi. Već deceniju i po ne mogu ga postići, mada su sve vrijeme radili i djelovali u etničkoj formi konsocijacije. Političari, smatra Ćurak, nisu pokazali ni minimum volje da u predzakonodavne aranžmane uključe i druge kategorije ljudstva, osim ako će ljudstvo pristati na etničke aranžmane. Konsocijacija u BiH je, po Ćurku, herojski čin jer implicira pitanje garancija da će zemlja biti sačuvana (N. Ćurak, 2006:28, Okrugli stol I).

Ćurak se naposlijetku pita da li su bosanskohercegovački socijalni odnosi bliži liberalno-građanskom modelu društva ili apsolutnoj dominaciji etničkih identiteta? Odnosno, da li postoji neki model koji prevazilazi ovaj dualizam? Ćurak je mišljenja da u BiH "danas postoje političari i intelektualci bošnjačke provenijencije koji u svom javnom djelovanju preferiraju matricu nacije-države" (N. Ćurak, 2006:28, Okrugli stol I).

Gajo Sekulićpoentira da je zavodljivost konsocijacijskog diskursa u tome što on  sve relevantne subjekte uvažava i želi ih uključiti u reprezentativnu demokratiju - ali ključna mana mu je, a tu se slaže s Grebom i Ćurkom, što privilegovano mjesto daje jednom subjektu: naciji. Sekulić apelira da se prilikom razmatranja konsocijacijskog modela nužno uzme u obzir mišljenje političke filozofkinje Hannah Arendt, "...koja govori o tome da se model konsocijacije javlja u revolucionarnim situacijama koje se, prema njoj, javljaju ne jedino zato da se sruši stari sistem, već da bi se iznova počelo: akcenat je na 'novom početku'" (G. Sekulić, 2006:27, Okrugli stol I).

Asim Mujkić  postavlja, promišljajući o problemu primjene konsocijacije, pitanje: "Podrazumijeva li konsocijacijski aranžman u BiH pitanje teritorija? Ako podrazumijeva, onda, ne predstoji li nam proces dovršenja teritorijalnog razgraničenja?" (A. Mujkić, 2006:30, Dani-12.05.2006.). On, naime, uviđa da je teritorij ključna mana konsocijacijskog modela za BiH. Mujkić vjeruje da je BiH nedovršena konsocijacija iz, kako kaže, najmanje dva razloga: a) "Etnoteritorijalnog: pitanje kolektivnog identiteta u zemljama bivše Jugoslavije uvijek je pitanje teritorija. Tako, da bi svaka od zajednica imala svoje institucije u kojima se prakticiraju njihove vrijednosti i zakoni, prethodno se mora obezbijediti dostatan teritorij. Određenje etnokulturne pravde u BiH znači razvoj svojih institucija na svome teritoriju. Nažalost, mislim da znate odgovor kako se rješava 'pitanje mapa' u Bosni i Hercegovini. Danas reaktualizirati to pitanje znači pristupiti pitanju teritorijalnog razgraničenja između Bošnjaka i Hrvata, s obzirom da su Srbi svoja teritorijalna pitanja manje-više već riješili... b) Etnokulturnog: Koliko smo u kulturološkom smislu međusobno različiti (da ne bude zablude, mislim na 'nas' konstitutivne) da bismo legitimno posegnuli za konsocijacijskim modelom?" (A. Mujkić, 2006:31, Dani-12.05.2006.).

Mujkić još potencira da konsocijacijsku demokratiju ne možemo uvijek smatrati demokratijom. Konsocijacija je model koji insistira na podjeli vlasti. Sasvim je onda logično, smatra, Mujkić, što će se "ohrabrivati etničko glasanje i odlučivanje". Zadatak političara  je da putem konsocijacije stabiliziraju politički sistem. Svjedoci smo, tvrdi Mujkić, u kojoj je mjeri vladavina nacionalizma, u posljednjih petnaest godina, destabilizator države. "Kod nas se uvijek ohrabruje neka vrsta sukoba" (A. Mujkić, 2006:24, Okrugli stol I).

Šaćir Filandra naprotiv ističe kako je konsocijacija nedemokratski model, tj. da je to model koji funkcionira u kriznim situacijama i to kao prijelazno rješenje. On smatra da izdvajanje etnokulturalnih zajednica kao uvjeta za konsocijativni model nije demokratsko, jer je to izdvajanje nastalo kao rezultat rata. Filandra, također, kritikuje i liberalni model za koga smatra, kao i Lovrenović, da nije primjenjiv. Glavna mana tog modela je nepriznavanje kolektiviteta i njegovih prava. Filandra vjeruje da "se treba tražiti srednje rješenje, kroz kombinaciju elemenata oba modela" (Š. Filandra, 2006:73, Dani-28.07.2006.), modela konsocijacije koja se zalaže za etnokulturalnu pravdu i liberalnog modela koji priznaje pravo građanina.

Rezimirajući možemo konstatovati da je rasprava o konsocijacijskom modelu ipak donijela nove ideje i stvorila novu vizuru promatranja bosanskohercegovačkog društva. Naime, ustaljeno je bilo poimanje BiH iz dominantno nacionalnog i "čisto" građanskog političkog svjetonazora. Dakle, dominirali su obrasci i modeli koji su preferirali ili građansko uređenje BiH sa insistiranjem na pravima pojedinca ili etnonacionalno viđenje koje je uzdizalo naciju.

Konsocijacijski model je skrenuo pažnju na potrebu uspostave kolektivnih prava, odnosno etnokulturalne pravde. On je vratio svijest o nužnosti uvažavanja kolektivnih prava u Bosni i Hercegovini. Kao glavnu zamjerku protivnici konsocijacijskog modela navode mišljenje da će se načelni stavovi konsocijacijskih demokratija kako treba uvažiti sve legitimne identitete, od etničkih, klasnih, spolnih, do profesionalnih u praksi reducurati na dominaciju etničkih prava, a što će imati za posljedicu dalju disolutivnu etničku teritorijalizaciju.

Na prigovor da će konsocijacija uništiti začetke građanskog društva u BiH zagovornici primjene ovog modela demokratije u BiH navode da ovaj koncept predviđa da se prvo uspostavi etnokulturalna pravda, da se svim identitetima pruže pripadajuća prava. Upravo to davanje prava kolektivnim identitetima će, smatraju zastupnici ovog modela, omogućiti da članovi kolektiviteta počnu gajiti osjećaje prema nekom nad-identitetu. Upravo tada će se stvoriti, prema njihovom mišljenju, uslovi za formiranje civilnog društva.   

Rasprava o konsocijaciji će se očigledno nastaviti. Nadamo se da će se ona, barem ona polemologija u okviru akademske zajednice, odvijati uz, civilizacijski neupitno i nerazbaštinjeno, uvažavanje prava na drugačije mišljenje.