Jedan od paradoksa našega vremena nalazi se u činjenici da, iako živimo u eri konformizma kojom naizgled dominiraju ekonomski prosperitet, sloboda medija i kulturalna različitost, postoji i dalje mnogo kritičkih glasova koji naglašavaju podmuklu narav kapitalizma. Iako se liberalizacija svjetskog tržišta, solidarnost unutar zajednice kao i globalni informacijski sistemi vrlo često navode kao neki od glavnih prednosti kapitalizma, mnogo više je zaziva kojim se želi promijeniti postojeći sustav i zamijeniti ga jednim drugim, humanijim, slobodnijim i ravnopravnim društvenim sustavom. U tom kaotičnom okruženju socijalizam je postao jedna od magičnih riječi, jedna od fraza koje predstavljaju neki bolji svijet kakvim ga zamišljamo iz prošlosti. Nedvojbeno, sama je riječ (kao i svijet) u proteklih stoljeće i pol doživjela brojne izmjene i više ne znači isto: izgubila je svoj izvorni smisao kroz bezbroj različitih političkih, društvenih i mentalnih tranzicija i prijevoda, ponajprije gubeći svoju performativnu snagu. Danas se više nitko ne boji društvene revolucije ili događaja koji bi mogao stubokom promijeniti sliku svijeta kakvog poznajemo: hladni rat je završio, a pobjednik je jači no ikad. Prisjetimo se što se to zbivalo prije dvadesetak godina. Za vrijeme hladnog rata, intelektualci koji su zagovarali kapitalizam svoju su poziciju učvršćivali na osnovu toga što su bili protivnici komunizma. Jedini važni argument kojeg su mogli braniti odnosio se na ekonomsku efikasnost. Zapad je jačao svoj kredibilitet suprotstavljajući svoj način života socijalističkom načinu života kojeg je karakterizirala ekonomska manjkavost i opresivni karakter režima. Socijalizam je s vremenom diskreditiran s obje strane <željezne zavjese> i nije ga se ni uzimalo ozbiljno nakon njegova ideološkog poraza padom Berlinskog zida.

Stoga osnovno pitanje glasi gdje se nalazi uporište za tvrdnju o revitaliziranju socijalizma danas, tko su njegovi najvažniji zagovornici u suvremenoj filozofskoj, sociološkoj i političkoj debati? U ovom ću se tekstu ponajviše baviti jednim autorom, čiji kritički glas nedvojbeno zaslužuje pažnju, odnosno knjigom Repeating Lenin Slavoja Žižeka u kojoj on na vrlo uvjerljiv način iznosi provokativnu ideju o povratku socijalizmu kao vrsti otpora liberalno-demokratskoj hegemoniji. Ono što je provokativno u toj ideji povratka Lenjinu jest korištenje ove povijesne figure u ime ponovnog osmišljavanja revolucionarnog projekta unutar trenutne vladavine globalnog kapitalizma, tj. artikulacije načina na koji se možemo suprotstaviti kapitalizmu, a koji se temeljito razlikuju od onih koje zagovaraju mnogi ljevičarski autori koji su se time bavili. Žižek naglašava kako je naša suvremena socio-politička situacija označena krajem društvene utopije: svjedoci smo distopije, urušavanja svih ideala društvene pravednosti, besklasnog društva i ekonomskog blagostanja. Kao što znamo iz povijesti, svi dosadašnji radikalni protivnici kapitalizma okomljivali su se na taj sustav zbog toga što on nije bio u stanju većini ljudi omogućiti materijalne preduvjete koji su im potrebni za dostojan život. Danas je posve obratno: posjedujemo previše toga i prepuštamo se "bezumnom konzumerizmu" kojim vlada pravilo tržišta. Na paradoksalan način, upravo oni koji se sami nazivaju ljevičarskim intelektualcima ili socijalistima, najviše se odriču ideje napretka, bivajući time neka vrsta konzervativne reakcije na progres koji je izvorno (kao uostalom i utopija) podjednako modernistički kao i socijalistički izum.

Naposljetku, tijekom vremena konzervativne i liberalne političke struje postajale su sve snažnije jer je sve više i više ljudi odbijala pomisao na život pod socijalizmom kakvog su utjelovljivali Sovjetski savez i zemlje Istočnog bloka. Posljedica svega toga jest da Hladni rat nije u velikoj mjeri revitalizirao desnicu ili politički centar, ali je zato uvelike oslabio ljevicu. Do kraja 80-tih mnoge ljevičarske ideje i inicijative koje su bile prisutne u javnom prostoru i koje se dovodilo u vezu sa socijalističkim idejama - poput planske ekonomije, egalitarnog društvenog pristupa, države blagostanja - bile su u potpunosti diskreditirane i odbačene. Takva je društvena klima - nadolazeći slom komunizma u Istočnoj Europi i ideal socijalno-demokratske države na Zapadu zabio čavao u lijes idejama koje se tradicionalno povezivalo s lijevim strankama i pokretima te ih odjednom učinilo irelevantnima. U svojoj novoj knjizi Politike straha, Frank Furedi donosi izvrstan prikaz ove problematike raspada ljevičarskih ideja na Zapadu gdje su riječi "ljevica" i "desnica" izgubile svoje značenje te postale politički i ideološki izlišnima. Prema Furediju, posljedica događaja u proteklih sedam ili osam desetljeća jest da je desnica bila primorana napustiti Prošlost, a ljevica napustiti nadu koju je polagala u Budućnost. Prema tome, otuđenje samog društva od prošlosti ili budućnosti dovelo je do situacije u kojoj su obje tradicije postale nevažnima za svakidašnji život, tako da sada živimo u svijetu kojim dominira isključivo sadašnjost. Pripadnici ljevice odustali su od toga da mijenjaju, poboljšavaju ili transformiraju sadašnjost. Kao što navodi Furedi, svi suvremeni anti-kapitalistički i anti-globalizacijski pokreti nevoljko prihvaćaju ideale koji su historijski gledano definirali ljevicu usmjerenu prema budućnosti ili su pak izrazito neprijateljski raspoloženi prema njima. Zbog toga govorimo o "politici straha" koja označava ljevičarski bijeg od ideje napretka i promjene, te skepticizam prema njenoj nužnosti i poželjnosti. Takve ideje više nisu u modi te za intelektualnu ili akademsku raspravu one predstavljaju nevažnu temu.

Ovakvo napuštanje svijeta ideala na vrlo inspirativan način predočeno je u knjizi Susan Buck-Morrs Svijet snova i katastrofa: Nestanak masovne utopije na Istoku i Zapadu (pojam svijet snova posuđen je od Benjamina) u kojem autorica iznosi tezu kako je masovna utopija bila jedan od najvećih pokretača industrijske modernizacije, kako u socijalizmu tako i u komunizmu. Danas političku retoriku više ne oblikuje princip utopijskoga mita (poput onog o modernizaciji), jer je taj mit doveo do katastrofalnih posljedica, trajno izbacujući riječi napredak i promjena iz javne upotrebe, žigošući ih kao nepoželjne ili potencijalno opasne. Za Žižeka sučeljavanje s krajem društvenih snova znači da moramo iznaći neki novi projekt, novi odgovor nestaloj utopijskoj mašineriji, i iz tog razloga uzima Lenjina, pokušavajući ga reaktualizirati s onu stranu "nostalgične idolatrije": osnovna zamisao nije povratak Lenjinu u smislu "dobrih starih socijalističkih vremena" ili na način preuzimanja jednog povijesno prevladanog projekta koji bi se primijenio na nove društvene uvjete, nego na način ponavljanja njegove historijske geste, iskonskog povratka njegovim ciljevima, potrazi za jednom novom utopijom mogućeg, obnavljanju onog istog impulsa u današnjoj političkoj konstelaciji. On ga ne doživljava kao simbol starih, davno prošlih, ali slavnih vremena socijalizma, već ponajprije kao Lenjina u nastajanju, onoga koji može nadvladati procijep nastao katastrofalnom vladavinom kapitalizma i ponovnog osmišljavanja diskursa i strategija političke borbe.

Upravo u tome je originalnost Žižekova pothvata: on nadilazi uobičajene definicije i dominantne modele političke emancipacije, nadilazi vladajući intelektualni i akademski diskurs koji se vazda postavlja između pasivnog teorijskog otpora ili aktivne anti-globalističke pobune na ulicama. Drugim riječima, borba protiv hegemonskog neoliberalnog modela globalizacije moguća je samo pod uvjetom ponovnog osmišljavanja revolucionarnog projekta koji napušta opreku između ljevice i desnice, između lažnih obećanja novih utopija i ideološki ucijepljenog diskursa o ljudskim pravima i političkoj korektnosti kao simbolima liberalnog fundamentalizma. U tom smislu, Žižekova knjiga predstavlja kritički odgovor na Hardt i Negrijev Imperij kojemu se u podlozi nalazi pokušaj oblikovanja jednog sasvim drukčijeg shvaćanja političke i javne sfere unutar kojeg autori smještaju prostor borbe predlažući nove oblike otpora.

Koje su osnovne Žižekove teze i argumenti? Prisjetimo se nekih od glavnih argumenata iz povijesti ljevičarskog mišljenja. Klasična marksistička definicija kapitalizma kao sustava za proizvodnju dobara često se izjednačavala s ekonomskom aktivnošću u cjelini, klasificirajući dobra prema njihovoj uporabnoj i razmjenskoj vrijednosti, fokusirajući se primarno na ekonomski aspekt takvih transakcija. Treba napomenuti da većina leksikonskih definicija kapitalizma i socijalizma počinje upravo s ekonomskim, a ne socio-kulturnim, antropološkim, političkim ili ideološkim razlikama. Primjerice, kapitalizmom se najčešće naziva ekonomski sustav u kojem se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu i u kojem distribuciju, proizvodnju i razmjenu dobara i usluga određuje zahtjev slobodnog tržišta, dok je socijalizam izjednačen sa širokim spektrom doktrina koje utjelovljuju socio-ekonomski sustav u kojem su vlasništvo i distribucija bogatstva predmet društvene i državne kontrole. Marksističko poimanje tržišta koje podriva moralne vrednote na kojima se u bitnom smislu deklarativno zasniva, istovremeno dovodi do shvaćanja kapitalizma kao nečega što već u svom zametku nosi sjeme vlastite propasti, što je slično Marxovoj tezi da je novac nešto opasno i pogubno, da je riječ o nečemu što uništava i kvari samo tkivo društva. Takav je stav uglavnom bio shvaćen kao jedna od najžešćih osuda kapitalizma, unatoč nekoj vrsti romantičke nostalgije koja mu je u podlozi. Klasična Marxova teza o tome da je kapitalizam opasan zato jer podriva sve stabilne tradicionalne oblike ljudske interakcije u današnje je vrijeme mnogo relevantniji negoli ekonomski aspekt o kojem je bilo riječi. Primjerice, slične se teze mogu naći i u djelima Derride za kojeg kapitalizam označava razliku jer beskrajno odgađa svoje vlastite ciljeve i stoga nikad ne može biti posve dovršen, te Kojina Karatanija koji slijedi klasično Marxovo stanovište da kapitalizam neprekidno uništava samoga sebe još od samog početka njegova nastanka.

Žižek nadilazi ovaj tip argumentacije. Za njega je glavno pitanje mogućnost radikalnog anti-kapitalizma, ideja demokracije u nastajanju (termin koji preuzima iz novije francuske filozofije), kao i pitanje može li uopće biti pravog odgovora na problem "rukovođenog svijeta" (verwaltete Welt). Žižek ukazuje na totalitarne korijene današnje liberalne demokracije koristeći se izrazom "postpolitički Denkverbot" kojim označava nemogućnost kritike, bilo kakvog prigovora ili otpora, s obzirom da je svako kritičko propitivanje temelja liberalne demokracije osuđeno na propast zbog "zabrane mišljenja" da bi mogao postojati neki drugi politički poredak osim ovog. Gdje se u svemu tome nalazi Lenjin i zbog čega je sve to danas uopće aktualno? U čemu se prema Žižeku nalazi Lenjinova veličina? Kao što je već spomenuto, razumijevanje kapitalizma nije moguće bez razumijevanja njegove političke forme, odnosno liberalne parlamentarne demokracije. Štoviše, nemoguće je potkopati kapitalizam bez potkopavanja temelja liberalne demokracije. Žižekova je argumentacija krajnje jednostavna: izraz "ljudska prava" u današnjem svijetu služi novom svjetskom poretku kojeg predvode Sjedinjene države, a sam izraz označava tek šuplju, praznu frazu koja se koristi na isti ideološki način kao i fraza "rat protiv terora". Povrh toga, totalitarizam se danas očituje u globalno prisutnoj i dominantnoj političkoj korektnosti koja se zlorabi u svrhu potiskivanja i izbacivanja sukoba iz javne sfere, u svrhu ukinuća socijalnih, rasnih i spolnih nejednakosti u jeziku čime se pretvara da su one time ukinute i iz društva u cjelini. Isto vrijedi i za ekskomunikaciju ekstremno lijevih i ekstremno desnih ideja iz političke i društvene arene, pri čemu se svaki pa i najbenigniji radikalizam prokazuje i etiketira kao krajnje opasno Zlo. Sve to nas dovodi do katastrofalnih posljedica. Prvo, na globalnoj razini svaki se sukob pretvara u sukob između Dobra i Zla čime se ratovi neizbježno smještaju u sferu teologije. Liberalna demokratska politika (pri čemu se ne misli samo na SAD) oblikuje se u terminima nelegitimnog neprijatelja umjesto legitimnog protivnika (to su pojmovi koje u svojim djelima u kontekstu definiranja sukoba u javnom području koriste Mouffe i Laclau), što je pogotovo vidljivo u terminu "rat protiv terora" s transformacijom političkog suparnika u đavoljeg neprijatelja. Drugo, s konstantnom depolitizacijom javne sfere svi politički problemi se transformiraju u "humanitarne" ili pak "kulturalne" probleme čime se bilo kakav istinski politički angažman a priori onemogućuje.

Žižekovu tezu kako je najveći neuspjeh današnje ljevice prihvaćanje kulturalnih ratova (poput onih zasnovanih na anti-rasizmu ili feminizmu) kao dominantnog polja emancipatorske politike, vrlo je lako zagovarati. U osnovi postoje dva moguća načina socio-političkog angažmana: ili igrati igru sustava, odnosno priključiti se "dugom maršu kroz institucije" ili postati aktivan u raznim novim društvenim pokretima poput feminizma, ekologije, anti-rasizma, zaštite prava manjina, itd. Žižek odbacuje oba ova načina i uglavnom je negativan spram ovog drugog, s obzirom da nije politički u strogom smislu te riječi: takvi pokreti nisu ništa drugo doli "pokreti s jednom temom" kojima nedostaje društveni totalitet, fokusirani su samo na jednu određenu skupinu ljudi i na jedan društveni problem, čime se u potpunosti odbacuje univerzalizam kao važna sastavnica borbe u političkoj sferi. Umjesto "prava na pripovijest" nečije osobne priče iz jednog partikularnog gledišta, takozvane socijalno deprivirane grupe, on naglašava "pravo na istinu" koju utjelovljuje historijska figura Sv. Pavla, čime se priklanja stavu Alaina Badioua koji naglašava važnost ljudskosti s onu stranu partikularne dezintegracije ili apstraktnog humanizma, tj. temelji se na "politici istine". Ovdje u igru ulazi Sv. Pavao jer upravo u pojmu političke teologije on pokušava utemeljiti novo shvaćanje kolektivnosti koje napušta i odbacuje podjednako "Rimski" i "Židovski" put, odnosno lažni univerzalizam liberalno-demokratskog diskursa i ortodoksni desničarski fundamentalizam. S tezom da se u današnjem svijetu kojeg odlikuje postmoderni relativizam trebamo boriti konceptom univerzalne istine kao preduvjetom svake emancipatorske politike, Žižek preispisuje Lenjinovo shvaćanje "politike istine" tvrdeći kako ju tek treba ponovno otkriti i primijeniti. Kao što se i Badiouov Događaj zbiva odjednom, "pojavljuje se ni iz čega", isto se može reći i za lenjinizam kao radikalnu gestu: to je jedini način suočavanja sa suvremenom totalitarnom liberalnom demokracijom, pri čemu referenca na Lenjina služi da bi se raskrstilo sa začaranim krugom ovih lažnih opcija: ili igrati po zadanim pravilima u nadi da ćeš jednog dana pobijediti, ili boriti se protiv sustava prakticirajući socijalnu dezintegraciju i partikularnost.

Žižekova je teza vrlo jasno postavljena i uvjerljivo izvedena: partikularna emancipacija je moguća samo putem univerzalne emancipacije, što ukratko znači da se pojedinačno iskustvo ne može univerzalizirati i stoga označava konzervativnu političku gestu, poput onih pokreta koji naglašavaju prava manjina, lezbijskih udruga, itd. Žižekova kritička opaska o trendovskom fetišu viktimizacije, odnosno pripovijesti o ugnjetavanom "drugom", kao i naglašavanje društvene netolerancije prema Drugom, postaje bojno polje za analizu načina na koji upravo taj Drugi postaje onaj koji ugnjetava nas; stav koji svakako nije politički korektan, ali je politički istinit. Na isti način na koji radikalizam često predstavlja praznu gestu, to čini i politička korektnost sa svojom fascinacijom potlačenim Drugim, što nas dovodi do novog tipa marginalizacije i društvenog isključenja onih koji ne pristaju na nametnuta pravila igre i koje se a priori smatra teroristima ili ugnjetavanima samo zato što pripadaju većinskoj skupini (primjerice, bijeli anglosaksonski heteroseksualni muškarac u odnosu na tamnoputu lezbijku). Osnovna težnja je precizno definirati hegemonske ideološke koordinate, jer ako na bilo koji način djeluješ, već si u igri pod određenim pravilima. Kad je riječ o onome što Žižek naziva postpolitički Denkverbot, vrijedi spomenuti njegovu duhovitu i istinitu parafrazu izreke Maxa Horkheimera "oni koji ne žele govoriti o fašizmu, trebali bi šutjeti o kapitalizmu", u "oni koji ne žele govoriti o globalnom kapitalizmu, trebali bi šutjeti o socijalizmu". Politička aktivnost ovdje je shvaćena kao politička interpasivnost, odnosno djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena, što je implicitna parafraza poznate rečenice iz Viscontijeva filma "sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto".

Povratak Lenjinu posve je drukčije zamišljen. Umjesto pristajanja na ulogu ljevičarskog intelektualca koji se samo pretvara da je kritičan spram kapitalizma komentirajući kako smo prešli velik put od fetišizma robe do fetiša koji je danas i sam postao roba, ili podržavanja naivne vjere u cyberkomunizam kao jedan od mogućih strategija otpora, Žižek se zalaže za ponavljanje historijske Lenjinove geste i poznatog pitanja "Čto djelat?" koje nakon dugo vremena ponovno postaje aktualno. Ovdje je od osobita značaja naglasiti današnju važnost takozvane "visoke teorije" za posve konkretnu političku borbu - kao što znamo iz perioda socijalizma, teoretsko znanje nipošto nije bilo nevažno, već je, posve suprotno, smatrano okosnicom i poticajom svakog revolucionarnog čina koji je nastao na njegovim temeljima. Još jedan od autora koji na kreativan način koriste Lenjina je i Toni Negri koji u svom članku "Što učiniti danas sa Što učiniti? Ili tijelo općeg intelekta" na vrlo efektan način naglašava biopolitički aspekt lenjinizma (odnosno Lenjina s onu stranu Lenjina), dakle komunističku borbu razumijeva primarno kao biopolitičku borbu. S obzirom da trenutnu ideološko-političku konstelaciju karakterizira tendencija uvođenja moralističkog rasuđivanja unutar horizonta političke borbe, nalazimo se vrlo blizu teleološkog objašnejnja liberalno-demokratskog kapitalizma kao konačnog i vječnog društvenog poretka kojem ne možemo (i ne smijemo) zamisliti neku protutežu ili zamjenu. Istinski problem s demokracijom kao liberalnom demokracijom nalazi se u njenom inherentnom paradoksu, s obzirom da je ona moguća samo pod uvjetom vlastite nemogućnosti (kao što se to lijepo može vidjeti na Lefortovom primjeru), a najveći problem s državom jest u tome što je ona u socijalističkom tradicionalnom smislu bila shvaćena kao instrument represije kojeg se nikada do kraja ne može u potpunosti demokratizirati. Zbog toga socijalistička intervencija naglašava dominantnu ulogu države kao i nedostatke demokracije koji su u nju već unaprijed upisani.

Naglašavajući još jednom ekonomski aspekt, Žižek navodi da je socijalizam propao upravo stoga što nije preživio prijelaz iz industrijskog u postindustrijsko društvo, ponavljajući isti onaj argument kojeg možemo naći u radovima brojnih autora, da je ekonomski faktor nerazdvojivo povezan s propašću socijalizma. O tome da su svi bili iznenađeni kako je socijalizam tako brzo, neočekivano i posve tiho nestao sa svjetske pozornice, zanimljive retke napisao je Fukuyama u svojoj novoj knjizi o neokonzervativnom naslijeđu pod nazivom Amerika na raskršću. Temeljni argument većine autora je da danas živimo u "post-vlasničkom društvu" (Žižek bi rekao: u lenjinističko-socijalističkom svijetu "post-vlasništva") u kojem nitko nije a priori moćan zbog ekonomskog i materijalnog bogatstva nego zbog privilegirane pozicije koja mu omogućuje da ima direktni pristup mehanizmima moći, a tu je riječ ponajprije o informacijama kao onome čime se stječe stvarna moć i kontrola. Drugim riječima, svjedoci smo nestanka modela vlasništva jer su modeli društvenoga isključenja zasnovani na posve drukčijim strategijama negoli što je to bio slučaj u prošlosti: ono je zasnovano na privilegijama koje su povezane s informacijama i znanjem. Može li se onda tvrditi, kao što to na jednom mjestu čini Žižek, da je zbog rastućeg značaja "nematerijalne proizvodnje" (poput cyber-radnika) takav "simbolički rad" temelj suvremenog proletarijata u današnjem svijetu? Za tu tezu postoji nekoliko zanimljivih primjera. McKenzie Wark u svojoj knjizi Hakerski manifest govori o hakerskoj ideologiji, ispisujući neku vrstu kriptomarksističkog manifesta u kojem portretira hakere kao nove "umjetnike mogućeg", nove revolucionare koji stvaraju posve nov društveni svijet lišen materijalnog vlasništva, smješten s onu stranu reprodukcijske nužnosti. Prema njegovim riječima, s obzirom da su novac i materijalne vrijednosti danas neusporedivo manje važni nego u tradicionalnom shvaćanju kapitalizma, intelektualno vlasništvo danas predstavlja posve nov oblik moći i dominacije. Stvarajući nov model vlasništva, hakeri stvaraju novo shvaćanje znanja koje se nalazi s onu stranu svakog mogućeg nadzora, čime se dolazi do slobodnog znanja koje predstavlja izazov intelektualnom vlasništvu kao glavnom mehanizmu moći vladajuće klase.

Kontrola društva postiže se kontroliranjem informacija, stoga razvoj informacije kao vlasništva predstavlja nov oblik kapitalizma u kojem je moguće da proleteri budu mnogo moćniji nego financijske elite moći. U modelima "razmjenske ekonomije" ili slobodnog softvera trebali bismo prepoznati nov revolucionarni potencijal, smatra Wark, koji hakerima ne smatra samo informatičke stručnjake, već taj pojam proširuje na cijelu jednu klasu u nastajanju, slično Hardt i Negrijevom konceptu "mnoštva" razvijenom u Imperiju. Parafrazirajući taj model, može se reći da su novi proleteri obrazovano "mnoštvo". Među svim tim srodnim idejama, Žižekov se model povratka Lenjinu čini najoriginalnijim i najradikalnijim, teoretski vrlo izazovnim. Još jednom treba ponoviti kako povratak Lenjinu ne znači povratak u strogom smislu te riječi: njegove su zamisli i politički ostvarene ideje bile temeljem za najgora zvjerstva počinjena u njegovo ime nakon njegove smrti; Lenjinov je model u povijesnom smislu monstruozno propao i ostavio ožiljak na licu Istočne Europe. Ono do čega je Žižeku stalo i za što se gorljivo zalaže jest ponajprije fokusiranost na utopijski moment u tom projektu, upravo je to ono što je potrebno sačuvati i spasiti. Ponavljanje Lenjina ponajprije znači ponavljanje onog što on nije uspio napraviti, pri čemu je naglasak na njegovim premisama da je za revolucionarnu i praktičnu borbu ključna teorija bez koje je ona nemoguća, te da je potrebno ponovno iznaći posve nov model revolucionarnog projekta u razdoblju totalitarizma liberalne demokracije (za vrijeme Lenjina to je bilo razdoblje vladavine imperijalizma i kolonijalizma).

Zaključno, Žižek razvija mnogo prihvatljiviji i mnogo bolje artikuliran odgovor na postojeću problematiku nego većina autora koja se bavi tom problematikom (uključujući i ponešto precijenjen Imperij). Kad je riječ o pitanju koje nam se spontano nameće - Ima li socijalizam globalnu budućnost? - jedan od mogućih odgovora zapravo bi moglo biti protupitanje Ima li kapitalizam globalnu budućnost?, imajući na umu kako su ideja univerzalizma i društvenog napretka usmjerenog na budućnost u osnovi socijalistički izumi, a jedan od zadataka suvremene teorije je upravo u tome da ih ponovno učini relevantnima. No, čini se da baš i nema prostora za optimizam: prema Žižeku, odnosno parafraziranom Jamesonu, mnogo lakše bismo mogli zamisliti propast čitavog svijeta odnosno planeta u nekoj nezamislivoj svemirskoj ili nuklearnoj katastrofi, nego što bismo zaista mogli zamisliti propast kapitalizma i njegov svršetak. Današnji odgovor na poznato pitanje Što učiniti? trebao bi glasiti: niti igrati igru sustava niti se uključiti u neki od partikularnih društvenih pokreta kao oblika političke interpasivnosti, već odbaciti obje lažne alternative i naglašavati emancipatorsku politiku koja ih nadilazi. Ukoliko su novi oblici socijalizma doista prisutni u današnjem svijetu, preživjet će jedino pod uvjetom da se socijalizam suprotstavi globalizaciji, a to je moguće samo ukoliko i on sâm postane globalan.