Otrovana sjetom, zamjećujem da žene ovog podneblja, one neposlušne i nepodložne falocentrizmu i patrijarhalnoj gravitaciji, iako slove za "nevjeste od vjetra", ipak ne rasipaju pretjerano energiju svog djelovanja i ne iscrpljuju se bezglavo jurišajući na vjetrenjače nacionalnih i šovinističkih, u dvostrukom smislu, etničkih i muških mitova i legendi, praznovjerica i predrasuda. Bez obzira što je divlja gradnja takvih lažnih izazova raspomamljena, a njeni arhitekti je i jesu namijenili za "slom intelekta" svih onih pobunjenih otpadnica i sumnjalica u ispriječene monumente, za koje Krleža tvrdi da ih je teže razoriti i ukloniti no sravniti Velebite, Durmitore, Fruške gore, Vlašiće... Mitomanijski visovi svejednako prigrljuju i odbacuju svoje gorštake i čobanice, a naročito alpinistkinje na rubu overdosea izlučenog adrenalina. ?ene su uglavnom zadovoljene i umrtvljene, pacificirane svođenjem na reproduktivni materijal, matice, čuvarice i njegovateljice muških zaliha nacionalnog blaga. I poslovična dilema "ko bi tu priznao da je kurvin sin" da se otkloniti jednostavnim utvrđivanjem očinstva, naime, spoznajom na koga se dijete uvrzlo. Rijetke su kćeri, muški potomci još prorijeđeniji, mada glasniji kad se to ipak desi, ili im je pak kao muškarcima lakše pristupiti javnome prostoru, makar se i ne uklapaju u mainstream, koji dakle principijelno odolijevaju, apstiniraju od razuzdane, svejedno je da li kronične, akutne ili notorne prakse nacionalno-konfesionalnog pijanstva, čije faze su zacrtane i predestinirane tragikomično.Tim upadnim statusom izuzetosti ujedno su i lako dohvatljivi i još lakše ranjivi, kandidati za kopilad i to od obitelji do javnog prostora - u razapetim klopkama uvijek se neko neobazriv koprca. Lovostaja nema, skrbe o tome fanatične hulje kojima je fatalni oblik patriotizma posljednje utočište, da parafraziram nažalost besmrtnu formulaciju Samuela Johnsona. Uglavnom, taj proces interiorizacije duhovne klime i društvene norme teče i prebija se preko tuđih leđa. Pod egidom, ali unakaženo i izvrnuto - ibi patria, ubi bene - markira se i bilježi unutarnji psihogeni teritorij, a ovaj malo haje za pokondirene lozinke ruralnog i urbanog, profiliranog i neprosvijećenog.

Kako god, generacijski ne naročito izdiferencirano, morao bi to svako ispovjediti, ako ne javno priznati, na ramenima gotovo svake žene, dobro došlo je pretjerivanje o dvojbi između neto i bruto samjeravanja, sjedi po jedan muškarac. S desna ćaća, s lijeva muž. Anđeli? Taman posla! Starosjedioci. Kad i ako pojme da je domaćica, ukroćeno i uzjahano biće, pretrpjela odgojnu fermentaciju mentalnog sklopa od njihove olovne prisutnosti i počela propis(a)no vegetirati, umiju onda i sjahati. No, vidi vraga! Čim se oslobode easy ridersa, zanovijetnih samara, veru se očuh u pričuvi i ljubavnik, maknu li se i oni od dosade, eto mobing-hackera, babuna od šefa, a naposlijetku za vidno uobražene Thelme i Luise, što da ne, stižu vibratori s brcima il' bradom prosvjetljenja, a da čega drugog. I tako karusel šljaka. Jer što bi uopće krvopijama bilo pogonsko gorivo ne treba se ni retorički zapitati. Ova se parabolica naslanja na pravi pravcati pony express uvriježene komunikacije među rodovima. Neponovljiv i lako savladljiv luksuz domestifikacije živo boji taj jednom spoznati svijet kao onaj vječno zadani. Zatočene u stereotipizirane role, pogotovu u farsama folklorno-nacionalnog, loše i maestralno (na isto izlazi) otaljavaju ili plijene, glumeći afrodizijak svakovrsnim taštinama, prikradajući im se ili došetavši slobodno, uz amin pristajanja. Mistika tog serviranog fatuma prikriva i zabašuruje tugu i muku ženskih odvodnih kanala agresije, ventilacionih uređaja transgresije, amortizera abjekcije, svih transfera promašaja i neuspjeha maskuline shizoparanoidnosti i unezvijerenosti etno-projekata i njihovih investiranja.

Inače, kako drugačije shvatiti neopogansku, atavističku histeriju na folklornim nacionalnim happeninzima gdje su masno, gusto i zapapreno skašeni i zakuhani Bog, Krv i Tlo. Sifilistična rospija plitke politike sa svojim davljenicima i slamčicama urušava taktično otpor i nudi otužni spas jedino stoprocentno 'zdravim i spremnim' na nesebičnu participaciju u sumanutom obredu i hodočašću, pompezno i morbidno narasloj "Majci Otadžbini", kao bagatelno sakraliziranom jemcu monstruozno retradiranih i testamentarnih reliquia reliquiarum otužnog etnokonfesionalnog identiteta. One koje ostanu neumiješane, neupetljane, neočarane, nenavučene u bezočno katarzičnu neravnopravnu i nepravednu razmjenu, jednim huškačkim gestom bivaju, volens-nolens, preobraćene u gromobrane 'narodnog' gnjeva. Grimase mizoginije uzdaju se u dresuru koja malo kad iznevjeri i zakaže, prostački poručujući: i medvjedice igraju uz palicu. Promišljati dalje od ovog i preko ovog riskirali bismo mentalne plikove i žuljeve: žigosane-stigmatizirane-sotonizirane, jer iskoračuju iz autistična udesa, brandiraju se dodatno već prema manihejskim aršinima Boga-Oca i nahođenjima šamana i gurua zluradosti, despota što mantraju - država, to sam ja! - i etiketiraju ih kao bludnice, besposličarke, kontrašice, lajavice, prijestupnice, oštrokondže, balavice, torokuše, jezikare, karijeristkinje, vještice, usidjelice, namiguše, mudrijašice, jednom riječju izdajnice, a sve njih krasi brbljivost, iliti navodno jezik brži od onog što ovim kumovima nepoćudnog inače vapijuće nedostaje.

Feministički revolt redovno je popraćen zaglušujućom i enormnom ignorancijom. Ponajprije od vlastodržaca, a potom i od mnoštva onih koje su stradale erodirajući vlastito biće u inventar maskulinosti. I ti dehumanizirajući liceji falokratskog drilovanja žene kao Druge, instalirani su još od momenta kad se njihov bogom dan plijen prvi put zakocene od plača, dakle u času kad babica 'pišulju' pljesne patronizirajuće po guzi, pa sve do momenta izdisaja. Sa poštedama i pauzama između čekića i nakovnja.U predasima između cjelova patrijarhalnih presa. Represija patrijarhalnog koda intenzivirana je naročito onda ukoliko ne ispunjavaju očekivanja i ponizno ne liježu kao kvočke na zmijska jaja macho-nazi-insomnije. Ako je gramatički dopustivo iz zbirnog izračvati rodove, kad već bodu oči egzistentnog, onda su kao kopilanke priznate sve one koje rezolutno odbijaju zakrabuljenost i utamničenost poželjnim i ispunjavajućim matricama majčinstva, sestrinstva, supružništva, suložništva. One što su podaleko od konsalting-asocijacija primalja i provodadžika, retrogradnih etno-konfesionalnih koreografiranja čitavog smisla življenja.  Paradoksalno, što je formalna, proklamirana legislativa više obećavajuća, tim je žilava praksa podvostručeno rezignirajuća. Protesti su obogaljeni osamom, a volja i želja lipsale i skapale pred blindiranom institucionaliziranom moći. Čak je i prokletstvo pobune rodno nijansirano! I tu kopilani, pankrti, bastardi prvi zaplijene karizmatično autorstvo, izvlače častohlepno i slavoljubivo pokroviteljstvo i kredibilitet nad istom tragičnošću koju skoro nikad ne dijele sa nadničarkama i misionarkama mukotrpnog pomjeranja granica.