Strepela sam od svakog susreta sa ljudima, poznatim i
nepoznatim. Strepela sam od vreve u školskom dvorištu, od
viđenja sa drugaricama, od zadirkivanja u uočionici.

Svetlana Velmar - Janković, Ožiljak

Premda neki/e zapadni/e teoretičari/ke tvrde da je patrijarhlana kultura prošla kroz određene tranzicijske procese, te da se "ideal muškosti" raspao, a machizam prestao biti uzoritom kategorijom, ipak se neke kulture ili varijante patrijarhalne kulture čine još uvijek daleko od ovakvog postfeminističkog vremena. "Vjeruje se da se krajem 20. i početkom 21. stoljeća nije došlo do seksualne revolucije, nego do ponavljanja događaja i procesa koji su se prvi put zbili prije više od stotinu godina. Pobornici tog stajališta ističu da je kraj 19. stoljeća (...) bio, kao i danas, razdoblje sveobuhvatnih društvenih promjena potaknutih politikom ženske emancipacije."_ Brian McNair u svojoj knjizi Striptiz kultura dalje navodi da su neke pojave s kraja 19. stoljeća slične onima s kraja 20._ 

Raskrinkavanje machizma u kulturi dalo je vrijedne rezultate na polju ženske neovisnosti u materijanom smislu, a njihov će politički i javni angažman donekle uzdrmati stereotipnu dihotomiju  javno i privatno. Zapad je po mišljenju nekih kritičara dosegao period postfeminizma u kojem "feminističke ideje i pretpostavke nisu nestale, nego su postale dio kulture" (Brian McNair), homoseksualnost, premda ju neke religije i dalje snažno negiraju, gotovo postala ravna heteroseksualnoj orijentaciji, a seksizam i seksističko poimanje žene, ženske seksualnosti i seksualnosti uopće, postalo izrazito negativnom pojavom. Za neke je vrijeme još s kraja 70-tih označilo period "krize muškosti", kada muškarci više ne mogu i nemaju načina da potvrde svoju dominirajuću ulogu u društvu, obitelji i javnosti. "Ideal muškosti" se raspao kada su se žene, ali i homoseksualci, sve više počeli zauzimati za jačanje vlastite pozicije što je automatski oslabilo dominaciju patrijarhalnog muškraca." 'Kriza muškosti' nije nova pojava.

Godine 1977. Andrew Toloson je istaknuo da su 'napetosti između spolova 1960-ih i učinak neisključivog i tolerantnog društva ugrozili muškost. (...) Seksualnost je postala tema javne rasparave, kritizirana je i uspoređivana. Muškarcima nije bilo lako održati privid 'seksualne razmetljivosti'."_ Patrijarhalna kultura koja se održava zahvaljujući dominaciji jednog roda_, počela je mijenjati hegemonijski koncept, ali mora se priznati da uvijek postoje i onî koji su se grčevito borili (i bore) za dominaciju jednog i jedinog roda/spola/mišljenja i bezbroj drugih monolitnih obrazaca. Na Zapadu se također osnivaju i studije (Masculinity studies) koje problematiziraju poziciju ili krizu muškosti u "novonastaloj" kulturi. Kako mi je namjera da kontekstualiziram balkansku kulturu_, nedvojbeno se nameće pitanje o nekim "krizama" koje vladaju ili su vladale u našoj povijesti i stvarnosti. Naime, kraj 80-ih godina u bivšoj Jugoslaviji označio je buđenje nacionalizma i osnivanje stranaka koje će početkom 90-ih isključivo promovirati interese i "ugroženost" samo jedne nacije. Je li "kriza muškosti" zahvatila i jedan dio balkanske kulture, pa su muškarci jednostavno s početka 90-ih morali ratom dokazivati svoju ne/moć? Možemo li rat u bivšoj Jugoslaviji promatrati i kao želju da se muškarci bore protiv "prijetnji" koje su dolazile sa Zapada, a koje su nedvojbeno označavale da se macho tip naprosto ne održava u okruženju u kojem su žene neovisne i obrazovane i gdje homoseksualno orijentrane osobe dobivaju svoja prava?

Je li nacionalizam bio metafora i za seksualnu nemoć (balkanskih) macho muškaraca koji više nisu nalazili načina da održe svoju "seksuanu razmetljivost", a oružje u ratu im je nadomjestilo tu istu vrstu nemoći? Jesu li to uzroci koji i danas patrijarhalnu kulturu konstruiraju tako da je ponekad nemilosrdna prema kćerima i majčinski osjećajna prema sinovima? Kako ništa nije stvar samo jednog trenutka, već dugotrajnih procesa, koji su započeli već davno u povijesti, potrebno je ih proanalizirati da bi se neki obrasci odnosa kulture prema sinovima i kćerima bolje razumjeli. Ponekad je i samo jedan primjer dostatan da shvatimo cijeli koncept. Priče u djetinjstvu su već rodno predodređene, odnosno djevojčice imaju već predstavu o muškarcima kao slobodumnim i nefiksiranim bićima koja nas spašavaju od raznih čudovišta u bajkama, a u stvarnosti gotovo da nikada i ne trebamo željeti biti poput njih, jer je to naprosto nemoguće. I djevojčicama i dječacima je zasigurno ispričana priča o dugi, ali se samo djevojčicama čini da će prođu li ispod duge postati konačno slobodne i moći će činiti što ih je volja. Djevojčice silno žele slobodu, oslobođenost od patrijarhalnih zabrana, a takva je žudnja hranjena tradicionalnom željom roditelja da smo trebale biti dječaci, pa smo same donekle vjerovale u takve tlapnje. A roditelji, posebno majke, su možda prije imale na umu želju da njihove djevojčice jednom postanu slobodne, a ne zato što bi ih istinski htjele zamijeniti za dječake. Dječaci nisu imali ovakvih želja ili ih nisu smjeli izraziti jer smo svi znali što bi im drugi dječaci, ne i djevojčice, bili u stanju učiniti sa tek započetim životom.

Tko bi zapravo uopće i želio biti muškarac, tek su njegove igračke zanimljive, kažeLjiljana Filipović u predgovoru hrvatskoga izdanja knjige Nevolje s rodom J. Butler. Priča o Srni iz Šimunovićeve Duge završila se smrću nedužne djevojčice čiji roditelji, posebice majka, ne znaju kako se nositi sa patrijarhalnim teretom očekivanja da svako dijete bude muškoga roda. Mnoge Srne i danas vjeruju da će im prolazak ispod duge konačno donijeti žuđenu slobodu, igračku koju imaju samo dječaci i s kojom mogu činiti što ih je volja. Rodni režimi u takvoj kulturi konstruirani su tako da centralnu figuru zauzima muški rod, pa su tako sinovi manje izloženi pogledima_ zajednice koja pomno proučava kćeri i njihove živote. Duga je primjer kako se patrijarhalna kultura okrutno poigrava sa onima koje zajednica ne prihvata i odbacuje zbog samo njoj poznatih predrasuda. Namjera mi je da pokažem kako su neki stereotipi prihvaćanja druge/drugog i drugačijeg doista stvar kulture, s tim da se gotovo uvijek "kćeri kulture" susreću sa brojnijim predrasudama o vlastitom identitetu. Ratni sukobi su neumorni proizvođači ovakvih priča, i u suvremenom dobu, u kojima se žrtve kulture svakodnevno suočavaju sa patrijarhalnim stereotipima. Praktično je svaki sukob na prostoru bivše Jugoslavije obilježen postratnim predrasudama o onima koji su sa sobom nosili neku od oznaka tek završenoh sukoba.

U tom kontekstu roman Ožiljak srbijanske autorice Svetlane Velmar- Janković čini se jednim od primjera koji ukazuje na okrutan odnos (patrijarhalne) zajednice spram drugih. Naime, riječ je o djevojčici koja poslije Drugoga svjetskog rata živi obilježena nevidljivim ožiljkom. Nevolja je u tome što svi oko nje više znaju o njezinu ožiljku nego ona sama. "Opet govore o mom ožiljku. Svi govore. Odavno sam to opazila, čim smo se vratili u Beograd. Uđem u sobu - svi gledaju u mene. Traže nešto na mojim očima, licu,  rukama. Kad god nisam prisutna, pominju moj ožiljak. Govore kao što se govori o nekoj velikoj, dubokoj, ružnoj brazgotini."_ Patrijarhalna kultura ima bezbroj svojih specifičnosti, a jedna od njih je da drugi uvijek više znaju o nama nego li mi sami, pri čemu je palanački ili provincijski mentalitet neupitan (Radomir Konstantinović). Ako slijedimo obrazac po kojem je znanje preduvjet moći, jasno je zašto neki strastveno podržavaju patrijarhalne koncepte i postaju dio "tajnog sveznajućeg društva". Prividno znanje koje imaju o drugima često je jedino znanje koje posjeduju, ali im ono omogućava da na neki način kontroliraju tuđe živote i održavaju prividnu moć nad drugima.

Kolika je ta moć, pokazuje beznađe u koje žrtve padaju, tražeći način da upoznaju same sebe, odnosno ono što drugi znaju o njima. "Kad sam ih prvi put čula da razgovaraju o tome, bila sam očajna. Sasvim tiho sam se uvukla u kupatilo, neprimećena. (...) Pre nego što sam otvorila oči čvrsto sam se uhvatila za umivaonik. Otvorila sam ih. Pogledala sam se. Moje lice je izgledalo kao pre, kao uvek. Ni na obrazu ni na čelu ni na oku - nigde nije bilo nikakvog ožiljka. Svukla sam se. (...) Uzela sam ogledalce, popela se na stolicu i pažljivo ispitivala svaki deo svoga tela. Nigde nisam mogla da pronađem trag ni od kakvog ožiljka." Bez obzira na to što ga ne pronalazi na svojem tijelu, glavna junakinja je još uvijek obilježena kao druga/o, objekt istraživanja, na kojem treba pronaći dovoljno "nerazumljivih" oznaka za izopćavanje iz kolektiva.  "Bila sam uverena da je moj nevidljivi ožiljak kriv što me niko ne prihvata."_ Želja za istraživanjem drugog, egzotičnog i tajanstvanog u postkolonijanoj kritici referira na odnos kolonizator - kolonizirani, gdje moćni, obrazovani zapadni subjekt nameće svoju moć i znanje podređenoj skupini.

Strategije moći i znanja međusobno su povezane (Foucault)iznanjeomogućavaFoucault)iznanjeomogućava) i znanje omogućava "sveznajućem" subjektu da odlučuje što će napraviti dalje sa "nepodobnim" ili "nerazumljivim" drugim/oj na kojem/oj isprobava i gradi svoju superiornost. U takvim okolnostima svaka individualnost drugog/e promatrana je kao narušavanje društvenog sklada, a vladajuća ideologija (u ovom primjeru komunistička partija, odnosno omladinska organizacija komunističke partije u poslijeratnoj Jugoslaviji) svaku "suprotstavljenost kolektivu" kažnjava slučajem ili procesom. "Slučaj? Zar sam ja slučaj? Zar nisam bila najbolji đak u ovoj istoj školi? (...) Devojka za predsedničkim stolom objašnjava u čemu je problem. Kaže da oni, da svi mi, ne mogu dozvoliti da u njihovoj sredini ostane jedan član društva kao što sam ja, pošto se ja i ne ponašam kao član tog društva koje mi sve daje, jer sam potpuno obuzeta sobom i ne želim da učinim ništa što bi me vezalo sa vremenom u kojem smo. (...) Onda devojka kaže da misli kako je svima poznato da ja imam ožiljak i da je to odlučujuće u cijeloj stvari (...) da me baš on čini onakvom kakva sam. Suprotstavljena kolektivu. Individualista."_

Kolektivni (moćni) subjekt čini sve da se bijeg u individualizam drugom/oj učini kao spasonosno rješenje. Međutim, kada subjekt shvati da je drugi/a postao/la "moćan/a" u svojem individualizmu i da na neki način podriva superiornost subjekta, tada "zabrinuti" kolektiv počinje tražiti način kako da održi svoju neprikosnovenu moć. Javno izopćavanje (što je također važno, jer na taj način svi drugi koji bi mogli misliti drugačije o vrijednosti zajednice bivaju uopozoreni) drugih, drugačijih iz zajednice čini se kao jedina mogućnost da se održi hegemonijski obrazac moći. Kolektivi se u takvim pričama čine neumoljivim sudijama koji krivce nalaze u svakoj individualnosti ili nesaglasnosti sa dominantnim obrascima. U filmu Grbavica redateljice Jasmile Žbanić ponovo se pojavljuje sličan suodnos moći i znanja kao i u romanu Ožiljak Svetlane Velmar - Janković, s tim da u ovom primjeru Sarin ožiljak tek otkrivanjem postaje nepromjenjiv i zastrašujući. Odnos moći i znanja ovdje nije jednostran, već se u tom obrascu stalno mijenjaju uloge subjekta i objekta, s tim da je majka u cijeloj priči razapeta između pitanja koje postavlja kćer o ocu i zahtjeva koje postavlja centar za pomoć žrtvama silovanja. Proces obrtanja pozicija subjekta i objekta utiče i na konstriuranje identiteta pojedinih likova, te njihove uloge ponekad odražavaju moć i znanje, ponekad, pak, nemoć i podređenost superiornom subjektu. Cijelu tu zbrku oko pozicija "rješava" identitet voditeljice centra, moćne i sveznajuće, koja u isto vrijeme otjelovljuje zapadni subjekt dok promatra i ispituje silovane žene Balkana od kojih će svaki mjesec za nešto (zapadnog) novca "kupiti" priču "neciviliziranog" drugog/e. Inzistiranje na Esminoj priči, koja do sad nikada nije progovorila o svojem traumatičnom iskustvu u grbavičkom logoru, predstavlja jednu vrstu (kapitalističkog zapadnog) obrasca koji podrazumijeva da ništa nije besplatno. Kćer Sara se, pak, nalazi u drugačijoj situaciji u kojoj od majke pokušava saznati istinu o ocu, čija smrt ovdje određuje njezin status u školskom kolektivu, s tim da će njezinu radoznalost još više potaknuti sumnja njezinih "drugarica" da je i ona kćer šehida. Kako tajnu zna samo njezina majka, tako se drugarice ne pojavljuju sa već stečenim znanjem o Sarinu porijeklu, već pokazuju dozu sumnjičavosti i nelogičnosti između (izmišljene) priče o ocu i spiska djece šehida na kojem nema Sarina imena. Otkrivanje istine smjestit će Saru u kategoriju djeca rata koja se svakodnevno bore za svoj status u kulturi u kojoj se za čin silovanja često krive njihove majke, a njima, djeci rođenoj iz tog čina, patrijarhat "poklanja" okamenjene stereotipe za koje još uvijek ne postoji tako dobra strategija razobličavanja.

O poziciji silovanih žena i njihovom povratku u zajednicu u kojoj su prije živjele govori i hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić u svojem romanu Kao da me nema. Žena je žrtva kojoj nije dozvoljeno da govori o zločinu silovanja, jer ako muškarci saznaju za to nitko od njih ih neće htjeti za žene, s tim da ne treba zaboraviti da se za silovanje na Balkanu tradicionalno ne krive muškarci. "Ako se pročuje da su osramoćene neće se više moći vratiti u selo, muževima ili roditeljima. Šute."10 S obzirom na to da je pozicija žena, žrtava seksualnog nasilja, takva da ne mogu javno govoriti o rodnom nasilju nad njima, pozicija djece rođene iz takvog čina čini se još težom. Djeca rata11 u bosanskohercegovačkom društvu stalno se suočavaju sa etiketiranjem vlastita identiteta o kojem ih najčešće obavještava "dobrodušni" patrijarhalni kolektiv. Kako bosanskohercegovački zakoni ovu djecu ne pominju i ne priznaju, tako su ona prepuštena zajednici u kojoj ih na njihov identitet stalno podsjećaju školski drugovi i drugarice nazivajući ih kopiladima (kulture), pokazujući na taj način koliko obrazovni sustav radi na toleranciji među djecom, od kojih neka doista ne znaju što ta riječ uopće znači.

Priča djevojčice Ines M. objavljena u bosanskohercegovačkom magazinu Dani vjerojatno je samo jedna od niza takvih u kojima su "kćeri kulture", pored uobičajenih strereotipa, suočavaju i činjenicom da su njihova mlada tijela lako mogu prodati starijim muškarcima. I u ovoj priči zajednica postavlja određena pravila ponašanja i svi oni koji ne zadovoljavaju određene kriterije jednostavno bivaju prepušteni sami sebi. "Nisam imala prijatelja, a djeca su mi se često smijala jer sam bila drugačija od njih."12 Ismijavanje drugog/e i drugačijeg strategija je koja oduvijek "pomaže" određenoj skupini da se "oslobodi" tereta drugosti koji prijeti da će narušiti homogeniziranost zajednice. Zato postoje oni koji "pomažu" odbačenima i nesretnima i njihovu nesreću iskorištavaju za vlastitu novčanu sreću. Ne treba ni napominjati kako je trgovina ljudima kažnjivo djelo, te da silovanje šesnaestogodišnje djevojčice od strane pedesetčetverogodišnjaka, pored seksualnog nasilja, uključuje i pedofiliju koja se ne događa negdje u zapadnom svijetu, naprotiv. Kako su patrijarhalne zajednice konstruirane tako da uvijek štite moćni (muški) subjekt, ma što on počinio, žrtve ovakvog nasilja bivaju progašene provokatoricama i očajnicama koje "žude" za svojim prvim seksualnim iskustvom sa pedofilnim muškarcem. Suđenje na kojem branitelj optuženog traži od žrtve da detaljno opiše seksualni čin, strategija je kojom se žrtva dovodi do ludila a počinitelj likuje nad svojim "umijećem".

Patrijarhalna kultura se ponekad doima kao okamenjeni sustav u kojem nema načina da se seksistički obrasci transformiraju, pa je svaki seksualni zločin nad "kćerima" još uvijek samo njihova krivnja, a počinitelju se tako pruža još jedna prilika da spašava machizam od potpunog izumiranja. Svojom šutnjom mnogi od nas odobravaju ovakav sustav rodnih odnosa, ali i seksističku praksu medija, obrazovnih, zakonodavnih, pa i vjerskih institucija od kojih drugi očekuju zaštitu, makar, osnovnih ljudskih prava. U tom smislu se "kćeri" patrijarhalne kulture i dalje suočavaju sa stereotipima o vlastitu životu, sa detektivskom zajednicom koja promatra svaki njihov korak, pokušavajući otkriti u njima razliku zbog koje ih proglašava drugačijim, i, isključivo, krivi njih za seksualno nasilje nad njihovim tijelima (koje čine muškarci). Bez obzira na to koliko se znanost i teorija trude pokazati kako se niti jedno društvo u povijesti i sadašnjosti ne bi trebalo promatrati kao homogenizirana zajednica, u isto vrijeme pojedini kolektivi nastoje se zaštiti od svake vrste drugosti koja bi mogla prouzročiti hetereogenost zajednice. Odbacivanje i proganjanje drugih i drugačijih iz monolitinih zajednica još dugo će, nažalost, biti praksa u kulturi koja želi da joj pripadnici "liče kao ovca na ovcu", jer da je drugačije, patrijarhalni kolektiv nikada ne bi na smrt osudio Aniku (Ivo Andrić, Anikina vremena), Danijel, a posebno njegova majka ne bi osjećali opsesivnu mržnju prema lezbijskoj vezi Mare i Ive (Fine mrtve djevojke), Ranka se, pak, ne bi ponašala poput heteroseksualnog detektiva koji represivnim mjerama razotrkiva zabranjenu ljubav između Kenana i Milana (Go West).

1 Brian McNair, Striptiz kultura, Naklada Jesenki i Turk, Zagreb, 2004., 17.str.; prijevod: Tamara Slišković
2 Brian McNair također govori o tome da je pojava spolno prenosivih bolesti krajem 19. stoljeća, sifilisa i gonoreje, te pojačana briga za svoje tijelo, slična otkrivanju AIDS-a s početka 80-tih i konačne istine da je smrtnost koju sa sobom nosi ova bolest prislila patrijarhalnu kulturu, u kojoj su seks i seksualnost bile gotovo tabui, na javne rasprave o spolnim odnosima, ali i o homoseksualnosti. Možda se najveći zaokret desio u promatranju ženske seksualnosti koja se od vremena Freudova učenja i potpune instrumentalizacije transformirala u moćnu i vrlo dominantnu, a neki uradci iz oblasti filma poput Sirovih strasti ili Striptiza ili glazbe, gdje je pravu revoluciju izazvala Madonna sa svojim albumom Erotica s početka 90-tih, potvrđuju McNairovo mišljenje.
3 Brian McNair, nav.djelo, 174.str.
4 Ovdje nikako ne treba gubiti iz vida činjenicu da su mnoge žene doprinijele ovakvoj konceptualizaciji odnosa, te da se često zahvaljujući (isključivo) njima održava patrijarhat. Može ih se u ovom kontekstu podijeliti u dvije skupine: one koje su podupirale i podupiru patrijarhat (u tom smislu dominaciju muškarca) i one koje su se domogle vlasti, pa tako oponašaju muški model moći i treniraju podređenost drugih pripadnika/ica sustava.
5 Pojam Balkana u ovom slučaju treba shvatiti u kulturološkom smislu, nikako u zemljopisnom, s tim da i balkanska kultura ima svoje raznolikosti, te ju ne treba promatrati iz esencijalne perspektive. Kako u ovom tekstu analiziram neke događaje i tekstove iz bosanskohercegovačke, srbijanske i hrvatske književnosti i stvarnosti, a opet imajući u vidu i njihovu raznolikost, koristim se pojmom Balkan isključivo u kontekstu označavanja nekih zajedničkih crta patrijarhalne/ih kulture/a.
6 Treba spomenuti roman Nedžada Ibrišimović Ugursuz u kojem je narator Muzafer odbačen od svoje obiteljske zajednice koja ga smatran "nakazom i slugom", premda je jedan od Abazovića, odnosno sin Ihtara Abazovića i Ciganke. Odbacivanje i prokazivanje doživljava većina gay muškaraca u heteroseksualnoj kulturi za koju homoseksualci predstavljaju najtežu izdaju svih patrijarhalnih koncepata.
7 Svetlana Velmar - Janković, Ožiljak, Stubovi kulture, Beograd, 2005., 89.str.
8 Svetlana Velmar - Janković, nav.djelo, 129.str.
9 Ibidem, 167.str.
10 Slavenka Drakulić, Kao da me nema, Feral Trubune, Split, 2001., 59. str
11 Američka postaja CNN 23. marta 2007. emitrala je priču o bosanskoj djeci rata, odnosno djeci nastaloj kao produkt masovnih silovanja (muslimanskih) žena. Sam prikaz nedvojbeno pokazuje koliko je (patrijarhalno) bosansko društvo spremno da radi na integriranju ove djece, a još manje da se prihvate žene koje su preživjele silovanje. Nitko točno ne zna koliko je takve rođene djece, a prema izvješću CNN broj bi mogao biti između nekoliko stotina do preko pet tisuća začete djece tijekom silovanja. Samo su neke majke zadržale svoju djecu, većina njih ih je dala na usvajanje, s tim da to ne treba shvatiti, kako mnoge od njih kažu, kao odricanje već samo kao jedini izlaz u takvim okolnostima. Majke koje su zadržale djecu suočavaju se svakodnevno sa pitanjima vlastite djece o tome zašto su baš oni/e kopilad (kulture).
12 Dani, broj 510, Sarajevo, 23.32007., (tekst: Prodali su me u 16-oj godini za 200 KM)