Iako su se po svršetku rata u Bosni i Hercegovini svinje koje su najdublje zaglibile u blato šovinizma postepeno povukle u obore i potkresale svoje divlje kljove, odmetnule se, ili su istrijebljene nakon dugogodišnjeg ideologijskog lovostaja, feministička kritika, ni grlata ni nečujna, saučesnički skoro, rijetko se odvažila poduhvatiti se preostale 'šovinčadi'_ što delegiraju i decentraliziraju pokornost žene, svedene na jednu od raspoloživih uloga majke, kćeri, sestre, supruge, udovice, na tripartitnu državu. Onu koja je došla da odobri i udvostruči, (u Bosni i Hercegovini utrostruči, op.a.), pomoću pravila i zabrane javnog patrijarhata, pravila i zabrane privatnog patrijarhata koje su upisane u sve institucije za upravljanje i regulisanje svakodnevnog života (Bourdieu). Utješno je to što, eto, ipak nije dosegla savršena ostvarenja ultrakonzervativne vizije. Ne još, no pred njom je budućnost. Sabur, strpljenja molim! Za hemoragična žarišta iz kojih ističu, u prvom redu s mukom nacijeđene kapi slobode i neovisnosti žena, revno dušebriže mediji, škola i crkva, vjeronauka i mekteb._ Zdušno asistiraju seksističkom mitu da njegove personifikacije, gdje god se osvrnu, trijumfalistički odahnuvši, mogu nastaviti da "vitlanjem" nacionalno "čistog" falusa nekako uspijevaju strašnu i opasnu žensku "nečist" pretvoriti u čisto "zlato" nacionalnog ponosa (Nirman Moranjak-Bamburać o tzv. 'bosanskom duhu'_, primjenjivo i na druge sablasti i avetinje) i izderati se na sav glas, iz petnih žila - Entitet! To sam ja! - zapišavajući dominion kako intimnog tako i javnog macho mošusom. Epski teatralne dramatizacije o herojima, očevima, sinovima, braći, muževima, bestidne su šok-terapije uperene na target group - žene. Imunitet je gotovo oboren pred tom bezočnom posesivnom invazijom. Snuždeni ratio jedva da što i prepoznaje na tim zgarištima otpora. Kuga kič-patriotizma predviđa karantin za one što i dalje bezobrazno ostaju nezaraženi i tako patogeni virus nevjerojatno mutira i munjevito skraćuje inkubaciju. U takvom pandemijskom okruženju markiranje izdajnic(k)a inače protječe glatko, jer su preupadni sa svim simptomima zdravlja i to u lepezi rangiranja od 'svilene' segregacije pa do grubog šikaniranja. Ženski rukopis izvanredan je oslonac, teško mjerljiv, a još lakše čitljiv u tom podmuklom trendu. Na nju treba posebno paziti, pa Njoj je povjeren odgoj čovječanstva, a zbog kojeg je davno Weininger nadigao dreku što joj nije izbijen iz šaka. A mamice, u stvari, univerzalnim patrijarhalnim ključem po inerciji mijese nedužne sinčiće. Muškarci su samo prilježni učenici i dobri sinovi svojih majki. Toliko o otporu materijala! Naoružani i amnestirani, o istom trošku, potrebnim znanjima i vještinama kako da prozru i ne nasjednu stupicama ženskog lukavstva. Pa i ako je nepravda velika kao planina, podojeni predstavama što je desno, a šta opet lijevo, gore i dolje, oštro i tupo, vruće i hladno, muško i žensko, jin i jang, ping i pong, tik i tak, hop i cup, spašeni od konfuzija koje prate nedostojanstveno koračanje delikatnim svijetom ljudskih odnosa i veza, znat će se oni uvijek snaći, postaviti stvari kamo i spadaju i kloniti se onih koje osporavaju i narušavaju ustaljeni poredak.
Nemiješanje s leproznom Drugom, doručkovano kod kuće, nastavlja se obilnim objedom u školi, počasti se slasticama u igri na dvorištu, tu i tamo krišom prezalogaji, ako se prepozna vanastavni talenat sljeduje obogaćena porcija, repete s medijima, zatim svečana ili laka, već prema prilici, otmjena ili usputna večerica, pa na zaslužen počinak. Novi dan, nova nafaka. Petkom na džumu, nedjeljom na pričest. O praznicima lunch paket. Rekreativnih, autustičnih folklorno-nacionalističkih party-ja u izobilju, happeninga i performansa na pretek, povod im i ne treba, a ponuda nadobudnih ceremonijal aktivistica, simpatizerki i 'organajzerica' periodičnog pregrupiranja zadrtosti prevazilazi najpesimističnija očekivanja. Licemjerje tog polusvijeta kompletno je uhvatio Kristian Kožul, fokusirajući se subverzivnom instalacijom na detalj: zamaman pojas nevinosti u obliku tangi. Iz kolonija utaborenih 'u svojoj vjeri na svojoj zemlji svi u jednoj državi od stoljeća sedmog', skautkinje pronađu i nametnu uvijek nekolicinu gruppen fuhrerica koje potom diktiraju neupitne pravce i daju strogi takt propisanom držanju, vode preciznu i budnu statistiku izostanaka sa hodočašća etno-svetištima. Gotovo geometrijskom progresijom vulgarnih i simplificiranih poruka nacionaliteta teške kategorije daleko nadmašuju svoju 'grogi' protivnicu koja oklijeva, mršti i nabira čelo, zapela u mrežama samožrtvujućeg mikromatrijarhata (Marina Blagojević) ili lukrativnog antiintelektualizma, bez obzira što se gorostas otvoreno ceri i smijulji, izruguje i omalovažava njeno nastojanje da artikulira i profilira vrijednosne mrvice ženskog pod nespornim zajedničkim rodnim imeniteljem. Močnikovo objašenjenje neoliberalizma i te kako se dobro može poslužiti i u našu svrhu, zamijenimo li 'neoliberalizam' patrijarhatom: "Najnoviji izazov "neoliberalizma" navodi nas na misao kako se "prenošenje logika" događa u smjeru suprotnom nego što pretpostavlja Debord. Čini se kao da se politička "fikcija" apstraktnog individua prenosi u izvanpolitičke sfere i da je posljedica toga prijenosa paradoksna: društveni odnosi podređenosti i gospodstva za upletene dobivaju fantazmagorični oblik odnosa među slobodnim i "jednakim" pojedincima. Taj proces ne vodi u "postvarenje", u "fetišizam stvari" i sl., nego, upravo suprotno, humanizira društvena djelovanja. Društveni odnosi hijerarhija, gospodstva i podređenosti, institucionalni odnosi, sve to zadobiva "fantazmagorični oblik" odnosa među osobama. Ti odnosi opet postaju, kao u pretkapitalističkim formacijama, odnosi osobne ovisnosti, podređenosti i nadređenosti, a njihovi društveni uzroci maskiraju se u fantazije o osobnoj vrijednosti, o osobnoj "izvrsnosti", osobnim "zaslugama" ili "pogreškama", nedovoljnosti itd. Društvene tenzije koje ti odnosi pokreću upleteni subjekti doživljavaju kao međusobna trenja, klasna borba za upletene zadobiva fantazmagorični oblik osobnih intriga. Sama "doživljajna forma" toga događanja već je klasna pozicija u tim borbama. Ako se, naime, sav taj splet odnosa gospodstva, podređenosti i nadređenosti, iskorištavanja i tlačenja, doživljava kao biografija pojedinih osoba, kao intriga, kao osobni uspjeh ili neuspjeh, kao "karijera" i životna uspješnost - tada se odnosi čuvaju i reproduciraju upravo kroz te predodžbe, bez obzira na to koji subjekti se uspinju, a koji padaju. U svome naguravanju, međusobnom istiskivanju itd., subjekti samo slijepo reproduciraju strukturu gospodstva. Taj način doživljavanja najpouzdaniji je branik, koji štiti strukturu gospodstva, da nikada ne bude dovedena u pitanje, da ju nikada nitko niti ne pokuša potkopati. Onaj tko svoj život doživljava kao "karijeru", tko si umišlja da živi "priču o uspjehu", tko svoje uspjehe i neuspjehe psihologizira, "uzima osobno", doživljava ih kroz optiku međusobnih ribanja - taj je već na strani ugnjetača, bez obzira na to je li sam parazit ili iskorištavani."_ Nečasni i nehumani, bez okolišenja, kantari bola, ponosa, tuge, klupka vrlina i mana o koje se vješa konfesionalno-nacionalna pripadnost, u rukama su mizogine 'braće', naručitelja i tehnologa koji, što brutalno što istančano, upisuju esencijalističke programatske kodove i na tijelo i na psihu žene, razvijajući neizbrisivu tetovažu. Najvažniji identitet kojoj se njoj dopušta je nacionalni, zasnovan na bjesomučnoj potrazi za razlikama, na everlasting strahu od drugih. Rodna ravnopravnost, koja je i došla na agendu samo za ljubav famozne političke korektnosti, nametnute od naših međunarodnih upravitelja, donatora, supervizora i prokuratora, nešto je što navodno ide pod ruku s nacionalnim oslobođenjem, što mora počekati vrijeme kad se više ne bude moralo neprekidno bdjeti i vrebati susjeda-potencijalnog neprijatelja što pati od iste insomnije. Što će reći, nikad.
Bauk-nauk ipak kruži Bosnom. Nauk feminizma. Pa dobro, možda lepeće. Nešto je bolešljiv? Podrezanih krila? Ipak, barem levitira. Protiv njega ustali su kardinal, reis i protojerej, digli se carinik na Kamenskom, Izačiću i Šepku, obrtnik iz Kreševa, i piljar iz Breze, sva mizogina kućna radinost i malo poduzetništvo, kneževski stolar iz Skender-Vakufa i Ramzes iz Visokog, vidilica iz Međugorja i čukununuk Ajvaz Dede, portir i učo, skandiraju i urlaju protiv njega Horde Zla, Škripari i stado Delija za gajtan-travom s ove strane Drine, imaju šta reći lovokradica s Ugra i šumar s Rostova, vulkanizer iz Cazina, turbofolker i hardrocker, raspop iz Donjeg Vakufa, alternativni iscjelitelj iz Gradačca i derviš s Bune, matičar iz Šamca, businessman iz Laktaša, profa iz Kiseljaka, kasap od Zenice i hećim od Tuzle... srećom, slabašan je želudac za dalju sarkastičnu persiflažu, a i srce za retro-parodiju. Slabašan je čak i kredibilitet, jer u falocentričnom sustavu uhodano orbitiraju izabranice subine, neke blažene u neznanju, neke izuzetno svjesne vlastita položaja - sretne dobitnice visokosudačkih fotelja, ili bar ljubavnice dobitnika portfelja, ili gospoje ministarke, sprinterke i maratonke u nekontroliranoj trci za sponzorom, stjuardese braka A-klase, vlasnice vibratora marke škakljivac političke moći, starlete i vedete, pratilje VIP-ovaca, sve koje su zgrnule plodove osvojene slobode, knap skrojene, ne uviđaju čime su oporezovane za nedvosmislenu lojalnost što su uopće pripuštene posvećenoj sceni i što nikad ne postaju ništa više nego "diskriminirane elite" (Maria Antonia Garcia de Leon). Time su čestito poljulale subverzivni kritički rejting koji je s mukom i nicao i rastao, nerijetko ga i spiskale, prezrivo odbacivši mogućnost liderstva jer - ne isplati se. Njihova koketerija s patrijarhatom može imati najzlokobnije konzekvence i implikacije za nastavak inkvizicijom nadahnutog autoritativnog proganjanja ženskog. Tako će pjevaljka, nacionalna ikona, opijena vlastitom moći i novcem, u nekoj tv-emisiji mrtva-'ladna, cinično izjaviti nešto što niukoliko ne vrijedi za nju - kako ipak mora da se zna "ko je muško u kući" - pravo govori!, kao da čujem krezube i zadrigle pivske trbušine, hipnotozirane silikonima i dekolteom, kako lupaju šakom o sto (i dobro je ako se lupanje zadrži na neživim predmetima), pokazujući još jednom kućicu svome odanom, radom slomljenom, nasiljem prestravljenom, psetancu od žene.
Tim je veća konfuzija i čuđenje zbog uzmicanja akademskog feminizma od nepodnošljivih fakata stvarnosti u rezervate i oaze teorije, odakle njihova avangardnost i subverzivnost sasma stoički podnose tuđu bol i unesrećenost, a koja se ne uspijeva ni artikulirati kao takva. Još nismo dobili odgovor otkud taj jaz između teorije i aktivizma, zašto su mostovi za transfer i primjenu ženskog znanja tako klimavi? I zašto aktivizam počesto frustrirano prezire i omalovažava vizionarske i strateške smjernice, vrteći se u krugu u sferi socijalne pomoći, baveći se simptomima a ne napadajući uzrok? No da otklonimo sve nedoumice i kontroverze, dobrodošla je svaka (pro)feministička prosvjetiteljska taktika, strategija i akcija, od radikalne do postmoderne, koja zagovara srodnost ljekovitog i otrježnjujućeg demontiranja, šovinističkih prepredenosti, pa čak i kad se švercaju kroz humor. Ipak su u mraku balkanskih ratova rijetke iskre razuma i otpora dolazile iz feminističkih i feminizmu bliskih alternativnih krugova. Ali feminizam, deklariran, organiziran ili ne, bi se trebao pomjeriti sa viktimološkog feuda, blaže kazano vječite ravni osujećenosti i i njena legitimiranja. Jer ženska drugost ne mora značiti samo žrtvu, nego i potencijal. Valja pronaći put za glas razuma u zaglušujućoj, megafonskoj dreci histeričnih etno-konfesionalnih kolektiviteta, što haluciniraju navučeni na vjerski i nacionalni fanatizam kao na Prozac. Ali i izazov je tim veći, ili kako bi rekao Radomir Konstantinović nekim sasvim drugim povodom: Kriza je velika, prema tome i naši su izgledi veliki. |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
