I

Profesorica Nirman Moranjak-Bamburać za Zagreb veže puno prijateljskih, profesionalnih i akademskih veza; to je grad u kojem je stekla doktorsku titulu, u kojem je uvijek iznova tražila teorijske poticaje i istraživačke smjernice, nove knjige i uzore; grad koji, odgovorno ću reći, nije zaslužio toliko iskrenog poštovanja i udivljenja. Odlaskom Nirman Moranjak-Bamburać zagrebačka škola komparatistike, semiotike i teorije književnosti, koju je dugo vremena predvodio Aleksandar Flaker, njezin profesor i mentor, izgubila je jednu od najvrsnijih i najtalentiranijih učenica na vrhuncu teorijske zrelosti i kreativnog zamaha, a zagrebački Centar za ženske studije - s kojim je višestruko i uspješno surađivala - jednu od najdražih gošći, najmudrijih sugovornica i najizražajnijih govornica. Nirman je svoj znanstveni eros i feminističku poziciju emanirala čitavim svojim tijelom, svojim prirođenim dostojanstvom te intelektualnom aurom, pa je tako na svom posljednjem zagrebačkom nastupu prigodom proslave desetogodišnje obljetnice Centra u veljači 2005. englesku verziju referata 'Hasanagičino nasljeđe: rizici ženske priče' izgovorila u jednom dahu, gotovo se ne pomažući pisanim predloškom, unoseći cijelu sebe u nadahnutu izvedbu smjele i domišljene argumentacije, proizvodeći zaraznu vedrinu istinskog filološkog otkrića. Čini mi se da je taj nesvakidašnji spoj spisateljskih i retoričkih, kritičkih i propedeutičkih kvaliteta ono što obilježuje javne nastupe Nirman Moranjak-Bamburać premda sam je imala prilike slušati svega tri puta. Ona treća prigoda, prije i nakon mog nastupa za Međunarodni Forum Bosna u Holliday Innu 23. studenog prošle godine, posebno mi se duboko urezala u pamćenje jer je njeno lice svjedočilo pozornost bivanja s drugim koliko i borbu s boli.

Parafrazirat ću njezin omiljeni citat iz knjige Muza uči da piše Erica Havelocka i reći da one muze koje su nekad neodoljivom ljepotom i snagom svoga glasa privlačile muškarce i žene, kolege i kolegice, studente i studentice sada ih zovu da čitaju, a iza Nirman su ostali vrsni i zahtjevni radovi koje treba čitati, interpretirati i tek smjestiti u kontekst novoutemeljenih bosansko-hercegovačkih rodnih studija za čije se postojanje, interdisciplinarni koncept i respektabilan program u međunarodnim okvirima izborila posljednjim zalihama svoje snage. Radovi NMB svjedoče o pronicljivoj, samosvjesnoj i načitanoj autorici koja se jednakom lakoćom kreće filozofskim, antropološkim i književnoteorijskim tekstovima, koja stremi najzahtjevnijim dosezima ljudskog uma i duha i koja uspijeva naizgled apstraktne teorijske rasprave uvući u domaći, bosansko-hercegovački kontekst, a domaće prijepore poratne, traumama opterećene, stvarnosti izdići na razinu općih pitanja o znanstvenosti i održivosti epistema koje isključuju rodne aspekte proizvodnje znanja, moći i demokracije.

Nirman Moranjak-Bamburać ne živi samo u srcima onih koji su je dobro poznavali i voljeli te onih koji su imali čast i zadovoljstvo da ju nakratko upoznaju i slušaju. Književnica Dubravka Ugrešić u nagrađivanom romanu Muzej bezuvjetne predaje, prevedenom na gotovo sve europske jezike, prema svojoj kolegici sa studija stvorila je lik koji pripada kružoku njenih bliskih prijateljica. Riječ je vrlo obrazovanim, talentiranim i svom pozivu posvećenim ženama koje su, kako će autorica reći, hodale deset centimetara iznad zemlje: 'Dok je većina nastojala da čvrsto hoda po zemlji, mi smo branile pravo na tih deset centimetara razlike. Književnost nam je pomagala da održimo lak hod.' A moć književnosti je nenadomjestiva i ništavna u isti mah jer ovisi koliko o predlošku toliko i  imaginaciji čitatelja i moći interpretatora. Vjerujem da je spoznajna moć interpretatora ujedinjena s ljubavlju prema književnosti ono čime je Nirman Moranjak-Bamburać zadužila svoje studente i studentice, barem one najpredanije među njima, one čiji će put spoznavanja sebe i svijeta biti dug i tegoban, ovisan o društvenom okruženju, ali koji će znati 'braniti pravo na onih deset centimetara razlike'.

Renata Jambrešić-Kirin

II

 Mlad stoji mjesec.
 I Ona ga promatra
kroz druga vrata.

            J. L. Borges

Hrabra i potresna pjesma Miodraga Stanisavljevića naslovljena Omarska započinje stihom Smrt voli lepa imena. Uistinu, smrt voli lijepa imena: Farah, Kemal, Nirman.

Četvrtak je. Za dva dana navršit će se četiri mjeseca od odlaska profesorice Nirman Moranjak Bamburać. Sjedim u kabinetu u kojem sve podsjeća na Nju, njene knjige, sveske, pisma koja joj još uvijek pristižu, diplomski radovi, evidencioni listovi s njenim potpisom ...

U Izumu samoće Paul Auster piše da nema ništa strašnije od suočavanja sa stvarima koje pripadaju mrtvom čovjeku, jer te stvari imaju značenje samo u funkciji života kojima služe. Stvari postanu opipljivi duhovi, osuđeni da nadžive svijet kojem više ne pripadaju. Za Austera, te "nadživjele" stvari su svojevrsni ostaci misli, svijesti, amblemi samoće. Ipak, Njene stvari koje me okružuju u hladnom kabinetu 52 donose utjehu, slatki privid...

Pokušavam rekonstruirati putanju našeg poznanstva, prvi razgovor tokom prijemnog ispita o Italu Calvinu i njegovim-našim precima, prve kritičke komentare na seminarske radove, krimi priču o studentu koji je ubio profesora, odbrana diplomskog rada, putovanje na bijenale mladih umjetnika u Rim, prvi radni dan u svojstvu asistentice profesorice Nirman, očajničkih pokušaja da se prikupe sredstva za nastavak rada prvog feminističkog časopisa u ovoj zemlji, radosti zbog pokretanja poslijediplomskih rodnih studija, posljednjeg susreta ...

Nedostaje mi. Nedostaje mi njena hrabrost, upornost, strastvenost, ponajviše taj nevjerovatan osjećaj koji je samo Ona znala probuditi, osjećaj da je, uprkos svemu, moguće stvarati, djelovati, učiti....

Kako pisati nakon Smrti, kako pisati o nekome koga više nema, a ko je, pak, puno stvarniji, prisutniji, životniji od mnogih živih koji me okružuju? Na moje dileme odgovara dilemom, provokacijom, pitanjem "..kako održavati korak sa smrću? Kao Simones sa Melika izmisliti jednu primjerenu mnemotehniku protiv katastrofe zaborava... Nije li pisanje zapravo, kako je to nakon Derride već više puta rečeno, moguće misliti samo kao rad žalovanja, kao javno oplakivanje?...Žalovanje-pisanje i naricanje... jesu li to dvije krajnje mogućnosti da se održava korak sa smrću? Jedna kao nabujalo tkivo "metastazira" u svim pravcima, druga kao izgubljeni eho i dalje ječi u dubinama prošlosti!"

Na tragu Njene sugestije da bi se morala preispitati figura profesionalne narikače, "izričitog ženskog posla", pokušavam se prisjetiti pravila "javnog tugovanja, "ispravnog", "pročišćenog od afekta", ali uzalud, ta ja o postmodernom "post mortem" govoru ne znam ništa... Stoga ne pišem o onome što će, možda, cijenjene čitateljice i čitatelji Zeničkih sveski očekivati/željeti da pročitaju o Njenom uistinu impresivnom i nekonvencionalnom radu, bilo kao teoretičarke književnosti ili kao predavačice, feministice i aktivistkinje....

Ne pišem o tome možda i zato što ne želim sudjelovati u problematičnom postmodernom projektu sažimanja, prepričavanja, interpretiranja jer, kako je profesorica Nirman uporno ponavljala, moramo uništiti začarani krug autističkog stvaranja (ne)znanja, i to možemo postići jedino marljivim, aktivnim iščitavanjem, spremni ne samo da čitamo druge, već i da se nudimo drugome/drugoj na čitanje. Ne pišem o radu i životu profesorice Nirman i zato što bi za takav prikaz trebalo puno znanja i ingenioznosti, ali i zbog toga što bi takav pristup nužno bio osuđen na parcijalnost, selekciju i redukciju.

Lik najdraže profesorice, koja je u svemu što je radila ostajala dosljedna idejama u koje je vjerovala, vrijednostima za koje se zalagala i projektu  slobode koji je željela i u velikoj mjeri i uspjela realizirati, pokušavam dočarati preko sjećanja koje počiva na dodiru, zagrljaju ...

Pamtim Je kao "cvrkut u ... oku",  kao moje veselo srce u Rimu u času kada mi je stavila na dlan ulaznicu za izložbu slika velikog El Greca, kao nesputanu dječiju radost zbog poklona, dva paketa knjiga iz Engleske...Pamtim je, kao ushit koji nije mogla da sakrije nakon što su Dani objavili Crvenu konjicu, i objašnjenje da Babelja najbolje razumije preko slike Kazimira Maleviča, kao pohvalu koju je izrekla na sjednici Nastavno-naučnog vijeća o magistarskom radu kolegice Ljubinke Petrović Ziemer, kao zadovoljstvo kojim je isijavala kada bi u studentski index upisvala desetku, oblu i naočitu.

I nema u ovom prisjećanju mjesta oplakivanju, žalosti, jer sve u meni buja, zvecka i radosno je kada pomislim na Profesoricu... Nedostaje mi, a opet, gdje god da pogledam, što god da dotaknem, pronađem je... od svih mjesta na kojima je susrećem i "mnemotehnika" kojima kradem je od Zaborava, te strašne nemani našeg vremena, najviše me usreći kada zatitra u studentskim radovima.

Ponekad se zagrljaj svede na jedno prosto, ali odlučno da, ponekad na ukor, ponekad na priznanje da si mala, nemoćna i uplašena....Od Smrti, koja nas sve češće posjećuje i odnosi najprije one najbolje među nama, učim da zapravo samo oni i one koji /koje su rado grlili ljude oko sebe ostaju upisani na tijelima tih ljudi i nastavljaju da žive, stvaraju i dijele sa njima slatko breme života.

Ruke profesorice Nirman su uvijek bile otvorene i spremne na zagrljaj. Zauvijek hitat ću tom zagrljaju u susret.

Ajla Demiragić