Tradicija socijalne filozofije, od njenih početaka pa do danas, bila je zaokupljena pitanjem subjekta. Koncept subjekta je kroz cijelu historiju filozofije ostao centralna tema filozofije. Metafizički solipsizam ogledao se bilo u socijalnoj bilo u političkoj dimenziji filozofije i to kroz kategoriju vječnog i nepromjenjivog subjekta. Dakle, subjekt je uvijek bio mišljen kroz kategoriju transcendentalnosti i samim time njegovo utemeljenje se tražilo van realiteta. Kategorijom "s-onu stranu" (transcendentalnost) određivao se i sam smisao bitka, zajednice, egzistencije i dr. U tom smislu, i kategorije društva i politike bile su mišljene kroz jedan metafizički diskurs.

Jean-Luc Nancy, poduzimajući jednu dekonstrukciju tradicije političke i socijalne filozofije, smatra da u osnovi određenja samoga društva postoji jedan realitet zajednice. "Zajednica nije predikat bitka ili egzistencije. Ne mijenjamo ništa u konceptu egzistencije dodajući ili oduzimajući joj karakter zajednice. Zajednica je naprosto realna pozicija egzistencije."_ U tom smislu, osnovna namjera francuskog filozofa jeste da razmotri jednu ontološku mogućnost razumijvanja zajednice. Takvo jedno razmatranje bi bilo pozicionirano s onu stranu billo socijalne bilo političke filozofije. Ono bi zapravo bilo u osnovi bilo koje socio-političke dimenzije razmatranja pojma zajednice.

U tom pogledu dekonstrukcija, kao jedna od mogućnosti revaloriziranja historije filozofskog mišljenja, usmjerava se protiv tradicionalnog (staroevropskog) shvaćanja zajednice koje karakterizira logocentrizam. Dekonstrukcija nalazi da je logocentrizam sadržan u jednoj vrsti zajedništva ili stapanju partikularnih identiteta u jedan viši, obuhvatniji identitiet._.

Nancyevo shvaćanje zajednice polazi od razmatranja smrtnosti. Naime, samo kroz shvaćanje subjekta kao smrtnog možemo križati klasicni metafizički koncept filozofije, jer, prema Nancyu, "smrt bezostatno nadilazi mogućnosti metafizike subjekta"._

Zajednica je nemoguća kao zajednica udruženih subjekata. Ona na taj način ne može biti puko pozajedničavanje ili udruživanje. Ona je uvijek odnos prema Drugom. "Zajednica je ono što se uvijek zbiva po drugom i za drugoga. To nije prostor "jastava" - subjekata i supstancija, u temelju besmrtnih - nego prostor onih ja, koji su uvijek oni drugi (ili nisu ništa)."_ Odnos prema drugom je odnos koji formira zajednicu. Taj odnos nije levinasovski u kojem se, u relaciji ja - drugi, daje relativni prioritet poziciji Drugog._ Zajednica je uvijek zajednica drugih i nema relaciju ja - drugi već samo drugi - drugi. Samo u zajednici dobijamo priznanje da smo smrtni i to uvijek od strane "drugog". "Zajednica svojim članovima oprisutnjuje njihove smrtničke istine (što isto tako znači da nema zajednice besmrtnih bića; moguće je zamisliti bilo društvo, bilo zajedništvo besmrtnih bića, ali ne i zajednicu). Ona je oprisutnjenje konačnosti i neiskupivog ekscesa koji čini konačni bitak: njegova smrt, ali isto tako i njegovo rođenje, jedino zajednica mi oprisutnjuje moje rođenje, a sa njom nemogućnost da ponovo prođem kroz njega, kao ni da prekoračim svoju smrt."_

Smrt je zapravo otvaranje jedne mogućnosti da se više ne govori o samome subjetku već o konačnom i smrtnom biću koje je kao takvo priznato od strane drugog, zajednice. Prema Nancyu, Heideggerovo promišljanje bitka-ka-smrti je diskurs ukidanja subjetka: "ja nije - nisam - subjekat"_. Mišljenjem zajednice kao uvijek zajednice smrtnih drugih prevladava se klasično solipsističko mišljenje o subjektu kao vječnoj i nepromjenjivoj kategoriji.

Nasuprot tome, Nancy insisitira da prvo lice množine, to "mi", predstavlja sam smisao. "Smisao, to smo mi"_ Smisao se tvori u jednom pluralizmu, u jednom zajedničkom obitavalištu. Ja sam "ja" (postojim) samo ako mogu reći "mi"._ Smisao se ustrajno dijeli. Zapravo u toj djelidbi smisao se konstituira. Na taj način, smisao nikada nije dovršen. Njegova punina ili konačna realizacija je uvijek u na dolasku. Prema Nancyu, upravo to dijeljenje zajedničke egzistencije koje se oprisutnjuje u zajednici jeste smisao. Smisao jeste dijelidba. Ono što mi dijelimo je bitak ili egzistencija.10 Nije riječ o posjedovanju nečega niti o nekom prostoru u kojem se obitava. Riječ je o tome da se bitak producira u jednom zajedničkom bivanju. Samo zajedničko bivanje, ili bivanje-sa, u jednom ustrajnom procesu priznavanja između članova tog zajedničkog "prostora" konstitiura smisao. To priznavanje se uvijek dešava, ono se nikada ne realizira u potpunosti. Na taj način, ne možemo o zajednici govoriti kao nekom dovršenom i konačno oprisutnjenom djelu. Zajednica je uvijek razdjelovljena, zato što je ustrajno u procesu svoga ostvarenja. Ona je prostor razumijevanja drugog.

Prema tome, smisao ne postoji kao subjetkivni smisao. Na taj način, bitak se shvaća kao mogućnost zajedničkog obitavanja, međusobnog priznavanja (nikada potpunog), diobe itd. Dakle, bitak može biti samo bivanje-jednih-sa-drugima.11

Naša egzistencija se uprisutnjuje kao smisao. Na taj način možemo reći da smisao leži u djelidbi zajedničke egzistencije. Nije riječ o pojedinačnim egzistencijama već o jednom zajedničkom "diobenom prostoru" u kojem obitavaju ili ga dijele (konačni) članovi zajednice. To "mi" smisla obitava u dimenziji stalnog nadolaska (a venir). Smisao, dakle, označava uvijek jedan nedovršeni proces. "Mi" se dešava. U tom pogledu, zajednicu ne možemo razumjevati ka djelo. Zajednica se uvijek treba razumijevati u kontekstu njenog razdjelovljenja, tj. njenog stalnog nadolaženja. Članovi zajednice egzistiraju u jednom stanju stalne upućenosti jednih na druge ali se oni nikada u potpunosti ne integriraju.12

U tom smislu, zajednica ne može biti djelo. "Mi nju ne prozvodimo, mi prolazimo kroz iskustvo zajednice (odnosno mi proizlazimo iz iskustva zajednice) kao iskustva konačnosti."13 Zajednica ne može biti produkt njenih članova, ona se naprosto dešava kao što se i mi zajedno "dešavamo". "Ona nije njihovo djelo, niti ona njima raspolaže njima kao svojim djelima - podjednako kao što ni komunikacija nije djelo, pa čak ni djelovanje singularnih bića: jer ona je naprosto bivanje - njihovo bivanje obustavljenim na granici"14

Ako je smisao pluralan, i ako je sadražan u kategoriji "mi", onda i filozofija na taj način obitava u jednom vidu pluranog prostora. Zajednica i mišljenje su recipročni u svom djelovanju. "Filozofija kao izricanje logosa bila bi predmet za polis, kao prostor tog izricanja, dok bi polis kao okupljalište onih "logikoi", bio predmet za filozofiju kao proizvodnju njihovog zajedničkog logosa."15

Na taj način, filozofija je u neraskidivoj vezi sa zajednicom. Oblici pozajedničavanja se postavljaju filozofiji kao njen predmet a, s druge strane, ona (filozofija) se dešava zapravo u jednoj pluralnosti mišljenja jedne stalno nadolazeće zajednice. Ako je njen predmet su-bitak onda se i ona dešava u subivstvovanju. "Filozofija je u svemu mišljenje su-bitka te je zbog toga također su-mišljenje kao takvo."16 Ona je, u tom smislu, samo jedan oblik mišljenja, jer pluralizam bivstvovanja producira pluralizam mišljenja. U tom pogledu Nancy zahtijeva povratak "izvornoj" filozofiji, koja bi uvijek bila protivna samoj sebi, odnosno, političkoj filozofiji. Ta filozofija bi trebala uvijek misliti kategoriju biti-zajedno. Potrebna je "prva filozofija i to u kanonskom smislu tog izraza, to jest jedna ontologija"17, koja bi bila moćnija od bilo koje političke ili socijalne filozofije. Ona bi uvijek polazila zapravo od predmeta zajednice zato što je uostalom iz njega samoga i potekla.