U 'dodatom' poglavlju pod nazivom „Re/vizija sjećanja prošlosti“ autor će neuvijeno kazati sljedeće: “Najgore je ostati slijep pred zlom onih drugih, a još više pred zlom koji čine tvoji, navodno, u tvoje ime!“, što ovo djelo o zajedničkom iskustvu u bivšoj državi i ponajbolje preporučuje, budući „obećava“ svakom čitatelju, ponajprije suvremeniku tog doba, volens/nolens katarzični doživljaj s vlastitim pamćenjem. Također navodi i sugerira zašto i kako se valja, jer je nužno, odvažiti na preispitivanje iste te prošlosti, svejednako intimne prepletene s javnom, da se ne bi dospjelo u traumatični ćorsokak, a čiju je bolnu bezizlaznost davno artikulirao Gustave Flaubert, i što je, ujedno, s debelim pokrićem, moto s početka knjige našeg autora, dakle: „Pomisao na budućnost nas muči, prošlost nas vuče nazad i zbog toga nam sadašnjost klizi iz ruku.“ Kramarić će još reći: “Logika ekvivalencije pretpostavlja pojednostavljeni politički prostor gdje borba zadovoljava ultimativne opozicije između dviju strana (“demokracija“ vs, „totalitarizam“, „nacija“ vs. „jugoslovenstvo“/“nadnacija“) – kao u revolucionarnom milenarizmu, folklornoj mitopoetici i etnonacionalnim projektima…“ i tako nas, upravo kao i bespoštedno sama sebe, suočava s izazovima „otpetljavanja“, odnosno dekonstruiranja fantazmatskih čvorišta, barem većine onih koja najviše dave i guše, ili nas kao marionete drže u vakuumu, gdje povijesna svijest ne uspijeva da se domogne svijesti o povijesti, naročito onoj koja nas je tako strašno obilježila i još uvijek nas proganja.

Mada frustriran, u najboljem slučaju konsterniran, običan smrtnik je istodobno uglavnom bespomoćan, dok svjedoči buci i bijesu velikih politika, djelomice zbog „samoskrivljene ne/zrelosti“, s opterećujućom zalihom civilizacijsko-kulturoloških razlika, podatnih manipuliranju, iznova, i zdesna i slijeva, dok prolazi surovu društvenu mijenu, sa stravično visoko plaćanom cijenom, a djelomice usljed revitaliziranih starih predrasuda i mržnji, pa čak i nepodnošljivosti „mračnog“ zajedničkog nasljeđa za koje se, što razmetljivo, što lakomisleno, smatralo da je zauvijek prevaziđeno, prebrođeno, odbačeno i kao mrtvo sahranjeno duboko u povijest.

Stoga, kao i što stoji u recenziji knjige, dajmo i mi ponovno riječ autoru, pošto čini znatno veći argumentativni napor od pukog obrazlaganja: „Nije nimalo ugodno živjeti sa spoznajom da niti jedna riječ kajanja, iskrene isprike nije dovoljno iskupljujuća i da od vašega mjesta nepopravljivog „griješnika“ u povijesti, sve i da želite, ne možete pobjeći. I koliko god iskreni bili i, usprkos vašem trudu, gotovo je nemoguće ikoga, a ponajmanje kritičku (ali, i onu drugu) javnost uvjeriti da se u tim „gestama“ ne radi ni o kakvu prakticiranju neobvezujuće političke mode…“ Mi bismo još dodali da iste te fino izdijeljene javnosti nije moguće niti amnestirati od odgovornosti kao niti ih njome pretovariti do paralize, a „ta je spoznaja uistinu frustrirajuća“, no svejedno, koliko god se ta zadaća pretresanja povijesti činila sizifovskom rabotom, uglavnom iznimno delikatnom, tjeskobno nezavidnom, toliko je i neodložno otpočeti je pitanjima o onim najhemoragičnijim točkama.