Ono što zastupam je ostaviti za sobom žudnju prema apsolutnom savršenstvu kao nepodesnu životu konačna bića, ostaviti za sobom žeđ za kažnjavanjem i samokažnjavanjem što tako često slijedi tu žudnju, u ime obrazovanja koje s milošću gleda na ambivalentnost vrline i strasti ljudskog života.
Martha Nussbaum, Therapy of Desire…
Smijem li usput napomenuti da je Aristip svoju kćer Arete odgojio u filozofiji? I ona sama je podučavala, posebno svog sina, zato prozvanog Metrodiktatom (učenikom svoje majke), koji ju je naslijedio na čelu kirenske škole. Kad izraz „slobodno govoriti svakome“ ne bi implicirao reciprocitet (da svatko može isto tako slobodno govoriti, napose samom Aristipu) bio bi ekvivalent tiranije... Arete je najbolji dokaz kako je Aristip bio ozbiljan u osporavanju autoriteta i afirmaciji slobode izražavanja. Jednog dana se bacio pred noge Dionizija iz Sirakuze, što je bila obaveza pri obraćanju tiraninu. Čini se da je to učinio kako bi se našalio, rekavši da „tirani imaju osjetilo sluha smješteno među nožnim prstima“. Da je svojoj kćeri, i bilo kojoj ženi, u glavu utuvio riječi „budi skromna i ćuti“, moglo bi se pomisliti da ga je motivirao tek sukob između snage njegove riječi i političke moći. Kad filozof sebe drži libertarijancem, njegov stav prema ženama je kamen kušnje ozbiljnosti njegove namjere.
Michèle Le Doeuff,
Učenje i kolovrat - O ženama, filozofiji i ostalom
|