BLAGOJEVIĆ, MARINA, direktorica Centra za istraživanje roda i etniciteta na Univerzitetu u Budimpeš¡ti, članica ekspertne grupe ENWISE (Žene u nauci zemalja u razvoju i Balkana), spisateljica, sociologinja i urednica dvotomne knjige Mapiranje mizoginije u Srbiji: diskursi i prakse, autorica knjige Roditeljstvo i fertilitet, te priređivačica zbornika Ka vidljivoj ženskoj istoriji, Ženski pokret u Beogradu ’90. Interesovanja joj se kreću od rodnih istraživanja do sociologije međuetničkih odnosa. U izdanju Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja Beograd, 2009. objavljena je knjiga Knowledge Production at the Semiperiphery: A gender perspective.

COCKBURN, CYNTHIA, britanska feministička autorka koja se dugi niz godina bavi studijama roda i mirovnim studijama. Akademski, ona je gostujuća profesorica na odsjeku za sociologiju Gradskog univerziteta u Londonu. Politički, uključena je u međunarodnu feminističku antimilitarističku mrežu Žena u crnom, te Međunarodnu žensku ligu za mir i slobodu. Objavila je brojne knjige i znanstvene radove od kojih izdvajamo: Antimilitarism: Political and Gender Dynamics of Peace Movements; From Where We Stand: War, Women’s Activism and Feminist Analysis; The Space Between Us: Negotiating Gender and National Identities in Conflict.

DEBELJAK, ALEŠ, (1961) studirao je filozofiju, komparativnu književnost i sociologiju kulutre u rodnoj Ljubljani i u Sirakuzi, država New York, SAD, gdje je i doktorirao. Jedan od vodećih srednjoeuropskih pjesnika, kritičar i prevodilac, dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada, kao i slovenačke nacionalne nagrade za književnost. Knjige su mu prevođene na mnoge jezike. Predaje kulturalne studije na Ljubljanskom univerzitetu. Živi u Ljubljani sa suprugom Amerikankom i troje djece. Iz opusa izdvajamo: Melanholične figure: eseji o književnosti (1998), Somrak idolov (1994, iste godine preveden na njemački i engleski, te na hrvatski 1995, Meandar), Na ruševinah modernosti: institucija umetnosti in njene zgodovinske oblike (1999.), Lanski sneg: eseji o kulturi in tranziciji (2002.). Autorski radovi publicirani na engleskom: Anxiosus Moments (pjesme, 1994. White Pine Press), The City and the Child (pjesme, 1999. White Pine Press), Dictionary of Scilence (pjesme, 1999. Lumen Press, Inc.), Suvremeni fundamentalizam i sveti rat (Jesenski i Turk, 2003), Evropa bez Evropejcev (Sophia, Ljubljana 2004) The Hidden Handshake: National Identity and Europe in The Post Communist World (2004.). Značajniji prevodi Johna Ashbery-a, Richarda Jacksona, i Petera Bergera.

DIZDAREVIĆ, SAMRA, rođena 1984. godine u Sarajevu gdje je i završila Prvu bošnjačku gimnaziju. Studirala komparativnu književnost i historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Pohađala različite programe neformalne edukacije, od kojih izdvaja Osnovni program Ženskih studija i AVP bazični i napredni trening. Diplomirala historiju umjetnosti s tezom „Feministička teorija umjetnosti na primjeru umjetničkih praksi i aktivizma Guerrilla Girls". Isti rad izlagala na Prvom regionalnom kongresu studenata historije umjetnosti u Sarajevu. Stažirala u Peggy Guggenheim kolekciji u Veneciji. Angažirana na organizacijama lokalnih i internacionalnih izložbi i edukativnih programa u Ars Aevi Muzeju savremene umjetnosti u Sarajevu, te koordinirala studentski projekat European Rails of Peace u Bosni i Hercegovini i trenutno radi za Udruženje Pravo ljudski.

UMBERTO, GALIMBERTI, (1942.) je profesor filozofije povijesti i dinamičke psihologije na Univerzitetu u Veneciji. Od 1985. godine redoviti je član međunarodnog udruženja analitičkih psihologa (International Association for Analytical Psychology). Nakon što je završio studij filozofije, kulturalne antropologije i psihologije, prevodio je i znalački uvodio u prevode, ponajprije u djela njemačkih filozofa Karla Jaspersa (svojega nekadašnjeg profesora) i Martina Heideggera.
Upravo se na njihovu tragu posvetio genealoškom istraživanju graničnih zona između uma i ludila, tijela i duše. Autor je preko dvadesetak knjiga, prevođenih na brojne jezike, i nositelj niza naučnih nagrada. Od djela se ističu: Psihijatrija i fenomenologija, Tijelo, Psyche i techne, Mitovi našeg vremena, a knjiga Neugodni gost: nihilizam i mladi doživjela je u Italiji petnaest izdanja.

HOCKNEY, DAVID, je rođen u Bradfordu, Yorkshire, jula 1937. Studira na Umjetničkoj školi u Bradfordu skupa sa Normanom Stevensom, Davidom Oxtobyem i Johnom Lokerom. Dobija klasično obrazovanje zasnovano na crtežu, te radi na studiji figurativnog, portreta i gradskih prizora. Izlaže i prodaje Portret oca 1957. na salonu jorkširskih umjetnika u Umjetničkoj galeriji u Leedsu.Ubrzo započinje studij na Kraljevskom likovnom koledžu u Londonu. Gleda Picassova djela na izložbi u Tate galeriji. Sudjeluje na izložbi mladih suvremenih umjetnika u RBA galerijama i osvaja nagradu za mlade autore na liverpulskoj izložbi Johna Moorea u Walker galeriji 1961. Upoznaje posrednika umjetninama Johna Kasmina i Mo Mc Dermotta koji će mu kasnije postati model. Čita Walta Whitmana i stvara Doll Boya, Privrženost i druge ljubavne slike. Za svog prvog putovanja u New York upoznaje Williama S. Liebermana tadašnjeg kustosa grafike Muzeja moderne umjetnosti koji mu kupuje dvije grafike. S mladim suvremenicima izlaže četiri rada Demonstration of Versatility. Sprijateljuje se s dizajnerom Ossie Clarkom, putuje s Jeffom Goodmanom u Firencu, Rim i Berlin. Završava Koledž sa zlatnim odličjem. Prelazi u Notting Hill, slika Prvi brak…
Naredne godine nastaju First Marriage i Play within a Play. Započinje ciklus dvostrukih portreta i slika pod tušem. Prva samostalna izložba pod nazivom David Hockney: Pictures with People u Galeriji Johna Kasmina 1963 je rasprodana. Počinje da vodi vrlo društven i javan život. Ime mu se vrti po štampi. Sunday Times ga angažira i povjerava mu izradu crteža o Egiptu kada i nastaje 40 crteža krejonom. Dobija grafičku nagradu na Trećem pariškom bijenalu. Krajem godine upoznaje se s Andy Warholom i Dennisom Hopperom, a 1965. počinje predavati na Univerzitetu u Coloradu. Otputovavši u Bejrut, nadahnut Kavafijevim pjesmama stvara ciklus crteža uz asistiranje Mauricea Paynea. Dizajnira ponovno uprizorenje Alfred Jarryeva Kralja Ibija za Londonski kraljevski dvorski teatar.
Na ljeto iste godine, 1966, vraća se L A i predaje crtanje na Kalifornijskom univerzitetu (UCLA). Također radi na dvostrukim portretima i ilustrira šest bajki braće Grimm. 1970. otvara se u Whitechapel umjetničkoj galeriji u Londonu prva Hockneyeva retrospektiva slika, grafika i crteža. Te iste godine više puta posjećuje Evropu. Redatelj Jack Hazan započinje snimati dokumentarac o Hockneyu koji će se protegnuti u naredne tri godine. Od 1973. radi u Kaliforniji, pravi litografije za Gemini radionicu. Te godine umire Picasso i Hockney mu posvećuje serijal inspiriran njegovim opusom, uključiv autoportret pod nazivom The Student – Homage to Picasso and Artist and Model. Eksperimentira novim grafičkim tehnikama pod utjecajem japanske umjetnosti. Smatra ih i koristi kao vježbe za oko. Skice inspirirane Wallace Stevensom, koji je opet nadahnut Picassom, objavljene su kao portfolio i kao knjiga. Slika, također pod snažnim uticajem Picassa, Self-portrait with Blue Guitar and Model with Unfinished Self-portrait, djelo u kojem propituje sliku kao predmet slikanja. U zajedničkom intervjuu s Kitajem za New Review oba naglašavaju značaj ljudske figure u povijesti umjetnosti i progovaraju protiv modernog akademizma. S Ken Tylerom istražuje nove kolorističke tehnike s papirom, ovaj put pod utjecajem Van Gogha. Putujuća retrospektiva naslovljena David Hockney: Prints and Drawings otvorena je u Yale Centru za britansku umjetnost u New Havenu, ide Sjevernom Amerikom do 1980. i zatvara se u londonskoj galeriji Tate. Na jesen te godine započinje dvadeset stopa široka figurativna platna Santa Monica Boulevardupotrebljavajući novu vrstu akrilnih boja. Slika Nichols Canyon and Mulholland Drive. Suradnja s Metropolitan operom i susret s Ianom Falconerom u New Yorku. 1982. pariški Centar Georges Pompidou predlaže izložbu Hockneyovih fotografija. To ga navodi na zamisao kako predstaviti trodimenzionalnost u dvije dimenzije. Oslanjajući se na kubističke nasade i slikovni prostor eksperimentira s polaroid-kompozitima. Oko 150 novonastalih radova imenuje ’crtanje kamerom’. Nakon četvorogodišnje pauze slika iznova tokom proljeća i ljeta gdje modele približava gledaocu što je posljedica foto-istraživanja. 1988. donosi David Hockney: A Retrospective i poslije losanđeleske i njujorške promocije autor ozbiljno razmišlja da otkaže istu izložbu u Tate galeriji u znak protesta i bunta protiv antigay rigidne britanske legislative. Potaknut vlastitim opernim scenografijama preuzima i poduhvata se u najnovijim radovima istraživanja prostora i boje u poluapstraktnom stilu. Slijedeća retrospektiva crteža najprije gostuje u Hamburgu, potom u Londonu i Los Angelesu.
Uvjeren da je Ingres koristio lucidu cameru kako bi postigao tačnu sličnost na portretima Hockney i sam počinje eksperimentirati tim pomagalom na svojim crtežima. Traga za tim kako su stari majstori uspjevali postići toliku tačnost svijeta oko sebe otkrivajući pri tome da su se koristili ogledalima i lećama. Povjesničari umjetnosti, muzejsko osoblje i prijatelji bili su uvučeni u, tim nalazom, izazvanu debatu. Sudjeluje na simpoziju Ingres i umijeće portretiranja u Metropolitenu u New Yorku. Piše knjigu Secret Knowledge: Rediscovering the Techniques of the Old Masters (2001). Naredne godine je u Britaniji, pozira Lucianu Freudu.
Prima počasno zvanje Akademije lijepih umjetnosti u Firenci i nagradu Lorenzo de Medici za životno djelo na firentinskom bijenalu. Pored navedene publicirao je još dvije knjige: David Hockney on David Hockney i That’s the Way I See It. 2004. slijede putovanja u Španiju i Francusku i rezultiraju nizom pejzaža u akvarelu. Te godine prima nagradu Zlatna ruža u Palermu na Siciliji. Postavlja s Alenom Jonesom izložbu španskih akvarela u Kraljevskoj Akademiji. Krajem godine izlazi mu monografija. Sljedeće godine otvara izložbu uljanih potreta, skoro u prirodnoj veličini. 2006. prisustvuje otvaranju putujuće izložbe David Hockney Portraits u Muzeju lijepih umjetnosti u Bostonu, potom u Los Angelesu i Londonu. Radi slike na više platna i sastavlja ih u jednu ogromnu sliku te izlaže u Londonu na jesen. Narednog ljeta nastaje uz pomoć digitalne fotografije njegova najveća slika ikad dotad načinjena pod nazivom Bigger Trees Near Warter. Vodeći se njegovim zanimanjem za akvarele Tate galerija poziva ga da postavi najveću izložbu Turnerovih akvarela. U isto vrijeme Tate izlaže pet njegovih jorkširskih šestodjelnih pejzaža u čast njegovog sedamdesetog rođendana. U Los Angelesu postavlja scenu za probe nakon dvadest godina obnovljene opere Tristan i Izolda koja će i otvoriti sezonu početkom 2008. Izlaže deset slika u Čikagu pod nazivom Looking at Woldgate Woods. Počinje koristiti kameru i printove velikog formata kao sredstvo za stvaranje višestrukih gigantskih slika. U Njemačkoj slijedeće godine izlaže sedamdest velikih radova, crteža, skica i printova pod nazivom Just Nature. U New Yorku je postavljena izložba novih slika, prva značajnija tokom posljednjih dvanaest godina, a 2010. otvara se u Nottinghamu izložba suvremene umjetnosti postavkom David Hockney 1960 - 1968: A Marriage of Styles.

KAROVIĆ, JASENKO, na FPN-u u Sarajevu diplomirao 1982. god., a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je magistrirao s temom „Vrijednosni odnos i njegovo određenje kod Maxa Webera" godine 1999. Na FPN-u u Sarajevu je odbranio doktorsku tezu „Konstituiranje, geneza i stanje savremene epistemologije društvenih znanosti" 2013. god. Njegova temeljna znanstvena preokupacija je sociološko i filozofsko saznanje kao i sve reference savremenog epistemološkog loma.

KOPIĆ, MARIO, (Dubrovnik,1965), filozofski pisac i prevoditelj. Studirao filozofiju, komparativnu književnost, političku antropologiju i komparativnu religiologiju u Zagrebu, Ljubljani, Berlinu i Rimu. Područje znanstvenog interesa obuhvaća fenomenologiju, filozofiju kulture i religije, povijest ideja. Posljednja objavljena djela: S Nietzscheom o Europi (Zagreb 2001), Proces Zapadu (Dubrovnik 2003), Izazovi post-metafizike (Novi Sad, 2007), Nezacjeljiva rana svijeta (Tvrđa, Zagreb 2007), Sekstant (Beograd 2009). Izdvajamo sljedeće prevode: Ono što ostaje od Auschwitza, Homo sacer i Vrijeme što ostaje Giorgia Agambena, Čitanku Giannia Vattima, O apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji Jacquesa Derride, Tako je govorio Zaratustra Friedricha Nietzschea, O škrtosti Mladena Dolara, te Smisao posredovanja Deana Komela i Neugodni gost: Nihilizam i mladi, Umberta Galimbertija. Stalni je suradnik francuskog časopisa Le Monde diplomatique, kao i vanjski urednik revije za kulturu i znanost Odjek.

KRAMARIĆ, ZLATKO, rođen je u Osijeku 1956, gdje završio je gimnaziju, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na području filologije, gdje je također magistrirao na području macedonistike. Doktorat je odbranio na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 1985. godine kod prof. dr. R. Ivanovića. Vodio projekt Osijek kao književno i kulturno srednjoeuropsko središte – interdisciplinarni istraživački projekt Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske koji se tijekom četiri godine (1999 – 2002) realizirao na osječkom Pedagoškom fakultetu. Kao gostujući predavač u više je navrata boravio u inozemstvu u Kanadi, Vancouver (1987) i Toronto (1993), Mađarskoj, Pečuh (1989), Francuskoj, Pariz (1991), Njemačkoj na Mainheim/Goethe-Institutu (1993), te u Češkoj, Prag (1995). Počeci njegova znanstvena interesa ticali su se macedonistike, s koje se preusmjerio na teoriju književnosti. Od osječke ratne 1991. godine, kada se, kako kaže, politika počela baviti njime, zanimaju ga mjesta interferencije književnosti, teorije i zbilje, a to je temelj s kojega i trenutačno promatra književnost, naime, sa zagrebačkim kolegom prof. dr. Cvjetkom Milanjom istražuje uspostavu nacionalnog i kulturalnog identiteta u devetnaestostoljetnoj hrvatskoj književnosti. Od brojnih djela i znanstvenih radova izdvajaju se: Ogledi za makedonski romansieri iz 1986, Romanite na Slavko Janevski, eseji i kritike (1987), Makedonske teme i dileme (1991), Diskurs razlike: ogledi o alternativnom mišljenju (1994), Književnost, povijest, politika (1998), Pohvala ljudskoj gluposti: prilog fenomenologiji svakidašnjeg (2002), te Identitet, tekst, nacija (2010).

LEŠIĆ THOMAS, ANDREA, je studirala (u Beogradu i Londonu), predavala (School of Slavonic and East European Studies, i Queen Mary, oboje na University of London, a trenutno na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu) i pisala o komparativnoj književnosti (francuskoj, ruskoj i književnostima jugoistočne Evrope) i književnoj teoriji (posebno o strukturalizmu, naratologiji, i Bahtinu, kao i o problemu pamćenja). Sada predaje književnu teoriju na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a kroz svoj naučnoistraživački rad se bavi kognitivnom poetikom i ljubavnim pričama.

MUŠIĆ LEJLA, rođena u Bihaću, 1981. godine. Doktorica je socioloških znanosti na Fakultetu političkih nauka Sarajevo, pri Odsjeku za sociologiju. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju 2005. godine. Magistrirala je na temu „Rodno zasnovano nasilje u BiH porodici u periodu tranzicije" u septembru 2008. godine pri Centru za Interdisciplinarni postdiplomski studij Univerziteta u Sarajevu. Napisala je više radova poput Filozofija umjetnosti u mišljenju Anande Kentischa Coomaraswamiya (Filozofska istraživanja, Zagreb, 2007.). Prevela je s engleskog na bosanski jezik djelo Ljepota i islam, estetika u islamskoj umjetnosti i arhitekturi (Des, Sarajevo, 2005.), autorice Valerie Gonzalez, a njen magistarski rad „Rodno zasnovano nasilje u BiH porodici u periodu tranzicije" objavljen je 2010. godine u četverotomnom izdanju master teza prve Generacije (2006-2008) master studija Rodne studije. Tokom 2012. godine objavljuje rad u Zborniku Demitologizacija religijskih narativa na Balkanu, pod naslovom „Ekološki nacionalizam kao projekat rodne i religijske de(kon)strukcije u kulturi sjećanja Balkana".

OMERAGIĆ, MERIMA, završila magistarski studij književnosti na Univerzitetu u Sarajevu na tezi antiratnog ženskog pisma. Njena uža interesovanja vezuju se za područje kulture, umjetnosti i queer teorija. Objavljivala je oglede i kritiku u referentnim časopisima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Koautorka je nekoliko publikacija.

PAIĆ, ŽARKO, filozof, pjesnik, kritičar i profesor estetike i sociologije kulture Sveučilišta u Zagrebu, član Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog PEN-a, glavni i odgovorni urednik Tvrđe, časopisa za književnost, umjetnost i znanost (valja istaći dvije Tvrđine edicije, kao prvu Izgledi povjesnog mišljenja - Zbornik radova povodom osamedesete obljetnice rođenja Vanje Sutlića, Pervertitov vodič kroz film Slavoja Žižeka, Nezacjeljiva rana svijeta Maria Kopića, Michel Houellebecq - mirakul, mučenik, manipulator? Marinka Koščeca, Javne samoće Ljiljane Filipović), jedan od urednika Europskog glasnika, spoljni urednik izdavačke kuće Henacom, publicist i autor knjiga Njihalo na kraju stoljeća, Postmoderna igra svijeta, Gotski križ, Idoli, nakaze i suze, Montaigneov rez, Politike identiteta: kultura kao nova ideologija, Slika bez svijeta/ikonoklazam suvremene umjetnosti, Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika, Traume razlika i Projekt slobode: J.P. Sartre - filozofija i anga`man (Nova Istra, 2007.), Vrtoglavica mode: prema vizualnoj semiotici tijela (Altagama, 2007.), Zaokret (Litteris, 2009), Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, 2011.), te zbirki poezije Aura, Opako ljeto i Uronjeni, kolumnist i pisac brojnih izvanrednih eseja, prikaza i komentara iz različitih sfera humanističkih nauka.

PAULIĆ, VLASTA, (1979) rođena je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost. Trenutno dovršava magisterij iz komparativne književnosti na sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu. Bavi se pretežno psihoanalizom, feminizmom i teorijama subjekta te problematikom Drugog.

POPOVIĆ, VENITA, diplomirana žurnalistkinja. Zanimaju je post/feministička teorijska kretanja. Trenutno je angažirana u humanitarnoj misiji World Visiona u Zenici.

PROKOPIEV, ALEKSANDAR, doktor je znanosti i znanstveni suradnik Instituta za makedonsku književnost u Skopju. Bio je član uredništva znanstvene publikacije Spektar. Jedan je od istaknutijih predstavnika tzv. petog kruga suvremene makedonske književnosti, uglavnom postmodernističke orijentacije. Pojedine pripovijetke prevedene su mu na desetak svjetskih jezika. Zastupljen je u više antologija makedonske kratke proze (Borislav Pavlovski: Gospodari labirinta / Antologija snova, maštarija i fantastičnih priča iz makedonske književnosti, Naklada MD, Zagreb, 1998.; Katica Ćulavkova: Maketa / Savremena makedonska kratka priča, Otkrovenje, Beograd, 2001. i dr.). Autor je, između ostalih i knjiga Putovanje bajke (Patuvanjata na skaznata, 1997.), znanstveni eseji; Postmoderni Babilon (Postmoderen Vavilon 2000.), eseji; Anti-uputstva za ličnu upotrebu (Geopoetika, Beograd, 2003). Specifičan je autorov "odnos prema neprikosnovenoj moći lokalnih Panteona na teritoriji naših državica", za koje kaže "biti laureat te i te državne nagrade je veoma korisno za CV prilikom ulaska u više univerzitetsko zvanje ili, ne daj bože, u Akademiju" i dodaje "ponekad, neki autor ima veći broj nagrada nego čitalaca", te s punim pravom se pita i zaziva svojevrsnog balkanskog Luisa Harsa, koji bi objedinio "’sudbinski’ one koji su direkni protagonisti ovih bogatih, raznolikih književnosti ’u senci’". Aleksandar Prokopiev živi i stvara u Skopju.

REXHEPI, AFRIM, doktor je znanosti i viši znastveni suradnik Instituta za makedonsku književnost u Skoplju. Autor knjiga Balkanska saga - saga vo romaneksniot ciklus na Luan Starova (Balkanska saga – saga o romanesknom ciklusu Luana Starove, 2005); Estetika na igrata - groteskata vo romanite na Ismail Kadare (Estetika igre – groteska u romanima Ismaila Kadarea, 2007); Interkulturna komunikacija – teoretskiot pragmatizam balkanskiot roman ( Interkulturalna komunikacija – teorijski pragmatizm balkanskog romana, 2009). Živi i stvara u Skoplju.

SARAJLIĆ, NERMIN, freelancer, diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1986. godine. Autor knjiga Iluzije pod točkovima regresije, Triptih o đavoljim monogramima I - poeme, II - priče (Bosanska riječ, Tuzla, 2007., 2009) za edicijski blagoslov pripremljeni rukopisi Triptih o đavoljim monogramima III - ogledi i zbirka priča Gluckliche Reise. Saradnik više časopisa i publikacija za kulturu, estetiku i sociološko-filozofsku epi/fenomenologiju.

SELETKOVIĆ, IVANA, rođena u Slavonskom Brodu. Završila master studij komparativne književnosti u Sarajevu. Objavljivala poeziju u gimnazijskim zbornicima radova. Objavljuje od 2010. u časopisima Sic! ( „Glazbeni labirint"), Zarezu, Sarajevskim sveskama i Odjeku.

STAKIĆ RADA, prof. njemačkog jezika i književnosti i magistar književnih nauka; živi i radi u Zenici i Banja Luci.

ŽIŽEK, SLAVOJ, ’postmarksistički’ filozof i kulturalni kritičar, jedan od najznačajnijih mislilaca današnjice. Po Carstenu Strathaussenu "na polju političke ontologije", iako se ograđuje od uskosti zajedničkog imenitelja, Žižek, uz Laclaua, Mouffe, Badioua, Agambena, Hardta, Negrija, Deleuzea, svrstan je u neoljevicu. Rođen je 1949. u Ljubljani. Doktorirao je filozofiju na Ljubljanskom univerzitetu. Za boravka u Parizu, intenzivno je izučavao psihoanalizu. Od 2005., Žižek je član Slovenske akademije nauka i umjetnosti.
Od djela objavljenih na engleskom, slovenskom i prijevodima na brojne svjetske jezike izdvajamo Sublimni objekt ideologije, Škakljivi subjekt: Odsutno središte političke ontologije, Irak: Posuđeni čajnik, Znak/označitelj/pismo, Repeating Lenin, NATO kao lijeva ruka Boga, O vjerovanju: Nemilosrdna ljubav, Pervertitov vodič kroz kinematografiju, O nasilju, Did Somebody say Totalitariansm?, Nedjeljivi ostatak: Ogledi o Schellingu i srodnim pitanjima, Paralaksa, Bog na mukama (koautorstvo s Borisom Gunjevićem). Proučavanju njegovog djela posvećen je časopis: International Journal of Žižek Studies, čiji je pokretač i glavni urednik Paul A. Taylor, inače voditelj magistarskih studija na Institutu za komunikacijske studije Sveučilišta Leeds. Na Toronto Film Festivalu premijerno je prikazan dokumnetarac Zizek! američke sociologinje i redateljice Astre Taylor, a prije tog Sophie Fiennes režirala je film sa Žižekom o Žižeku pod nazivom: Pervert’s Guide to Cinema.