Wiener se želio boriti protiv Vraga, nereda, entropije, protiv svega što se među ljudima ispriječilo i zamračilo njihove odnose, protiv svega što, prema njemu, vodi naša društva u propast i rastvaranje društvene veze…No kako zapravo stvari stoje s tom famoznom “društvenom transparentnošću” koju bi nam trebalo jamčiti mediji, najprivilegiraniji prenositelji nove utopije? Što, konkretno, izaziva taj egzistencijalni imperativ koji nas uvjerava da će sve biti bolje, samo ako budemo više komunicirali, bez obzira na sadržaj? Jesu li naša društva postala “racionalnija” zbog same činjenice masovne upotrebe svih vrsta komunikacijskih uređaja kojima je napučena naša okolina? Tko je zapravo taj moderni čovjek, homo communicans, koji je prestao biti “vođen iznutra” svojim vrijednostima, da bi postao other-directed, kao što je još 1948. snažno predosjetio američki sociolog David Riesman. Nije li on tek… puka super-osjetljiva individualna antena novog kolektivizma?

Philippe Breton, Komunikacijska utopija: mit o “globalnom selu”


McLuhan je doista poput Ezre Pounda, nešto poput temperamentnog seoskog mudrijaša, jednako često u krivu koliko u pravu, ali spremnoga da uzburka duhove bez straha ili gorčine, jer ako se to ne učini mogla bi republika nastradati. Za razliku od Pounda, koji je mislio da republiku čini niz uzvišenih fašističkih umjetnika, McLuhan je vjerovao da bi ona mogla biti obična i razumljiva poput seoskog života.

Brian Fawcett, Gdje Mcluhan pogriješio u vezi s globalnim selom i što nije predvidio