|
Road to Europe! |
Nedavno, krajem oktobra, pod Skenderijom Tikveša se obrušio na Bracu Dimitrijevića u nimalo slučajnom prolazu, omalovažavajući Sailing to Posthistory, izložio je svoje cipele u dječijoj kolijevci, s naopačke zabijenom slikom direktora Ars Aevia Envera Hadžiomerspahića, sve podastrto crvenim tepihom-brandom SFF-a, a u pozadini s visočkom daskom koja sad nenamirivo fali zagovornicima otkopavanja i vidilicama piramida - tog drugog bosanskog čuda. Čudi li ta likovna paskvila? Ne baš! Upućuje na štošta izuzev na promišljeno ironiziranje: p.e. na jeftinu dosjetku koju je porodila ozlojeđenost prokrvljena gestom uvrijeđene taštine. Izlokana domišljatost naprosto je otplavljena meandrirajućim smislom djela kojem se uzjogunila narugati. Upravo to, netom po asemblaž-blamaži, neobično za jednog ogorčenog štampomana, potvrdio je krajnje neukusnom izjavom, budi bog s nama subverzivnom, očito na tragu d/efekta same instalacije, o kolegi kao istorošenom umjetniku kojem, eto, treba katastarsko dopuštenje posesivnih art-mogula na bosansku tragediju. Time se Halil preporučuje, ozbiljno kandidira, kao Halal meso retrogradnoj bošnjačkoj ideologiji koju je tobože otresao radom: «rašta sam dao svoje oči», tako da naklonjena kritika Mirjane Miočinović naslovljena nemoć očiglednog zadobija neočekivanu naknadnu dopunu kojoj je sarkazam suvišan, budući se izrečena sintagma post festum izokreće i urušava u samu sebe. Može li se trešten pijan pravom na spočitavanje drugom i različitom degutantno prigovarati oblokanost identitetom, skoro da ne treba ni odgovarati.
Zašto? Jer ta manira inklinira slijedećem, polakomljena na plitki recepcijski monokulturni zagrljaj baš kao i ovaj na prepodatna umjetnika, čovjeka, pojedinca, očajno iznevjerenih očekivanja, koji bezbrižno tetura sirat-ćuprijom kao sinegdoha bošnjaštva, a riječ je o zauzeću za otužna mediokritetskog štićenika, o kojem Abdul Wahab Meddeb precizno veli: »...islamski se subjekt od aristokratskog malo-pomalo pretvorio u subjekta resentimana, tog frustriranog čovjeka, nezadovoljnoga, koji smatra da je iznad okolnosti koje su mu nametnute; poput svakog poluintelektualca on se potvrđuje (u svojem odbijanju i svojoj nagomilanoj mržnji) kao kandidat za osvetu, predodređen za pobunjeničko djelovanje i za varke i za žrtve koje ono obuhvaća.» Stoga se Tikvešinoj 'jedva intervenciji' komotno koautorski mogao pridružiti reis Cerić time što bi ga podupro kunduricama, otpustivši bose s džume nekolicinu imućnih džematlija. Inače i Tikvešino ranije ishodište pompezno oslovljeno i zaobadano opsceno kolažirano Servus Europa leglo je poočimu svih muslimana, pošto sekvencionirano arogantno nišani u uobrazilju onog In hoc signo vincit.
Najzad, za ljubav filantropa koji ima dovu za sve nudimo nešto cjelovitiji uvid okupacije, pa možda ne u Zafranovićevih 26 slika, odnosno manje ostrašćen presjek kako izgleda, ako ne apostrofirano ubijanje Bosne, onda postepeno podmuklo pucanje duše i trovanje sigurno, ali ovaj put pod šarmantno šejtanskimn pokličem ummetu Road to Europe. A to se ipak ne izvodi se pod egidom jednodimenzionalno difamiranog simbola. |
|
|
|
|
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva |
Projekti |
edicija "Missing Link" 