ALIĆ, SEAD Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao  filozofiju i kroatistiku. Demonstrator profesoru Grliću. 1978. urednik u redakciji Studentskog lista. Pored knjiga  Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe (1999, Phenomena, Zagreb), Mediji od zavođenja do manipuliranja (AGM, 2009.)objavljivao  prikaze i tekstove u časopisima: Naše teme, Kulturni radnik, Filozofska istraživanja, Polja, Dometi, Student, Studentski list, Mladina, Zvono, Zarez, Epoha. Magistrirao  na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom: Iskustvo estetičke misli Waltera Benjamina (Gajo Petrović, Nadežda Čačinović, Danilo Pejović). Iz oblasti teorije i povijesti književnosti doktorirao s tezom Filozofija i književnost, Od ideologija  zavođenja do manipuliranja medij(im)a. Na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije u Zagrebu, obranio doktorsku radnju: Filozofija medija Marshalla Mcluhana.

BAKIĆ, TANJA (1981) je pjesnikinja, esejistkinja, književna prevoditeljica i rock kritičarka. Godine 2005. diplomirala anglistiku na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Objavila knjige poezije: Treptaj (1996), Bolesna ruža (2009), Trava (e-knjiga, 2009). Prevela romane: Rat svjetova H. G. Wellsa (2009), Galeb Džonatan Livingston Richarda Bacha (2009) i novelu Rabindranatha Tagorea Gladno kamenje (2008). Napisala knjigu o pop pjevačici Madonni pod nazivom Madonna robinja ili kraljica (2008). Sastavila tekst za Oktoihov turistički vodič kroz Crnu Goru (2008). Sastavila i uredila (dijelom i prevela) Ako znadeš ljubav što je, antologiju svjetske ljubavne lirike (2009). Priredila Bonton: pravila lijepog vladanja i ponašanja (2009). Zastupljena u brojnim časopisima i zbornicima. Dobitnica druge nagrade za poeziju “Joan Flora“ (2008). Poezija joj je vizualizovana i izvođena u obliku perfomansa u Beogradu, Skoplju, Mariboru i Banja Luci (2008, 2009). Prevođena na engleski, bugarski, ruski, albanski i hrvatski. Živi u Podgorici.

ĆIRIĆ, SAŠA rođen 1975. u Pirotu, novinar Radio Beograda 2, jedan od četvorice urednika Betona i književni kritičar zagrebačkog nedeljnika Novosti i web-portala zagrebačke knjižare Booksa. Objavio knjigu kritike i eseja Užici hermeneutike (Zrenjanin, 2009) i monografiju o savremenom crnogorskom romanu Ujed istorije (Ulcinj, 2009). Jedan od autora i urednika Srbija kao sprava (Beograd, 2007) i Antimemorandum-dum (VBZ, 2009). Za sebe kaže da ga “doživljavaju kao ecces homo-a i zaziru od njega, a on samo hoće da se druži sa ljudima”. Autor Malih novina od marta 2010.

DAKIĆ, DANICA, umjetnica koja od kraja 1980-ih živi u Njemačkoj, svojim se radovima dosad predstavila publici na svim stranama svijeta. Iako je na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala na odsjeku za slikarstvo, Dakić se duži niz godina bavi isključivo video i zvučnim instalacijama, a  trenutno njeni su radovi izloženi u muzejima i galerijama u Beču, Amsterdamu, Kasselu, Nürnbergu, Dusseldorfu, Zagrebu… Između ostalog, gostujuća je profesorica i na prestižnom Bauhaus Univerzitetu. Njen senzibilitet ‘lako’ se dešifrira iz recenzije (Allegorien des Transitorischen) koju je za katalog pripremila likovna teoretičarka i kustosica Sabine Folie: “Putem medija, videa, filma i fotografije, umjetnica propituje vrijednosti i koncepte izložene propadanju: kultura, domovina, jezik, identitet, tradicija, nasilje, gubitak, rat. U svojoj studiji Porijeklo njemačke žalobne igre Walter Benjamin istražuje upravo tu kombinaciju melankolije (žala zbog gubitka) i alegorije. Ovdje se topos ruine pokazuje podjednako dekonstruktivnim i rekonstruktivnim, u stalnoj je mijeni u zavisnosti od točke gledišta, stvarajući višestruka značenja i moguće interpretacije tipične za alegoriju.“ U istoj publikaciji Horst Bredekamp (Sprachkörper) ovako će prepoznati poetiku autoričinog opusa: “Ona je”, na tragu novijih teorija jezika - Saussura i Bühlera, “ali nezavisno od njih, našla način kombiniranja auditivnih i slikovnih elemenata, uokvirivši tim postupkom sliku fundamentalnih problema jezika.“

DIMITIJEVIĆ, BRACO (1948, Sarajevo) studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a postdiplomski studij završio na St. Martins School of Art u Londonu. Jedan od pionira konceptualizma još  od začetaka i prvog rada iz 1963. naslovljenog Zastava svijeta. U narednih četrdesetak godina redovno će izlagati u Tate Gallery i ICA u Londonu, Kunsthalleu u  Bernu, Ludwig Muzeju u Kelnu, Kunsthalleu u Dusseldorfu, MUMOK u Beču, Ruskom državnom muzeju u Sankt Petersburgu, Xin-Dong Cheng prostoru za suvremenu umjetnost u Pekingu i naravno u Musee d’Orsay u Parizu. Sudionik je grupnih izložbi i manifestacija likovnosti kao što su Kasselska Dokumenta 5, 6 i 9, potom nekoliko puta prisutan na Venecijanskom bijenalu, Sao Paolo, Santa Fe, Havana i Sidnejskom bijenalu kao i u Centru Georges Pompidou u Parizu. Iz raskošnog i veličanstvenog opusa izdvaja se preko 500 radova iz ciklusa Triptychos Post Historicus. 1976. objaviti će knjigu teorijsko-kritičko-refleksivnih zapisa o post/modernoj umjetnosti naslovljenu Tractatus Post Historicus, reprint 2009. - Slought Foundation Philadelphia USA, s kritičkim komentarima NIcolasa Bourriauda, Loranda Hegyija, Aarona Levyja, Catherine Millet, Achille Bnita Olive, Osvalda Romberga etc. Proslavljen je i sugestivni ciklus porteta velikih formata u čast anonimnih ljudi istaknutih na najfrekventnijim mjestima i na pročeljima fasada gradskih žarišta po zapadnoevropskim i američkim velikim gradovoma pod nazivom Slučajni prolaznik iz  sedamdestih, uz još čuveniju kvintesencijalno iskazanu maksimu: “Louvre je moj studio, ulica moj muzej”. Negdje krajem milenija, preciznije 1998. u pariškom ZOO-vrtu autor će otpočeti rad na instalacijama i intervencijama pod nazivom Životinje gdje će preispitivati odnose između prirode i svijeta artificijelnog, kulturološke napetosti, sklad i konfrontiranja i tu izložbu posjetiti će više od gotovo nevjerojatnih milion gledatelja. Autor će ponovno ostati ‘vjeran’ principima efektno sentenciozno sažetim, a ogledali bi se na isprepletenom kritičkom interveniranju u javnom i galerijsko-muzejskom prostoru.

ĐURIĆ, DUBRAVKA, (1961), pjesnikinja, teoretičarka i prevoditeljka. Objavila više zbirki poezije i knjige Jezik, poezija, postmodernizam - jezička poezija u kontekstu moderne i postmoderne američke poezije (2002), All-over - izabrane i nove pjesme sa esejima koji određuju fazu njene poezije od 1996. do 2004 (2004), Govor druge - eseji o pjesnikinjama (2006). Sa Vladimirom Kopiclom uredila i prevela antologiju novije američke poezije Novi pesnički poredak (2001), sa grupom mlađih pjesnikinja uredila antologiju Diskurzivna tela poezije - poezija i autopoetike pesnikinja mlađe generacije (2004), sa Miškom Šuvakovićem uredila knjigu Impossible Histories - Avant-Garde, Neo-Avant-Garde, and Post-Avant-Garde in Yugoslavia 1918-1991 (2003, 2006). Predaje na fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu.

FILIPOVIĆ, LJILJANA autorica je studija Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga (Zagreb, Filozofska istraživanja, 1990.), Nesvjesno u filozofiji (Zagreb, Antibarbarus 1997.), Javne samoće (Zagreb, Antibarbarus/Tvrđa 2006.), romana Nevidljivi pas (Novi Sad, Dnevnik 1985.), Sokol u šusteraju (Zagreb, Ženska infoteka 2001.), Nestali ljudi (Profil, 2007.), Prazne tvorice (Antibarbarus, 2008.) kao i desetak radio drama. Koautorica je u djelima: The Couch and the Silver Screen, (Hove & New York, Brunner-Routledge 2003.), Psychotherapie und Psychoanalyse in Osteuropa (Uchtspringe, Sigmund-Freud-Zentrum 2003.), Ambivalenz des Fin de siecle: Wien-Zagreb, (Wien, Böhlau 1998.), Kollektive  Kreativität/Collective Creativity, (Kassel 2005.), Maske und Kothurn (Wien, Böhlau 2006.) i dr.

ILIĆ, MIRKO, ilustrator i dizajner, rođen 1956. u Bijeljini, u Zagrebu završio Školu za primijenjenu umjetnost, a karijeru započinje krajem sedamdesetih kao autor stripova u grupi Novi kvadrat. Saradnik je u Poletu, Pitanjima, autor Startovih ilustracija i Danasovih naslovnica, jedna je od najprominentnijih figura Novog vala što će također biti ‘dokumentirano’ saradnjom na filmu Igora Mirkovića Sretno dijete. 1986. odlazi u New York gdje je bio art direktor u Timeu i New York Timesu. Početkom devedesetih godina, što jeste blasfemično zanimljivo, biva izbačen i iz ULUPUH-a, mada je redovito plaćao članarinu. Evo autorova sažeta subverzivna komentara tog nemila skandala: “Ja sam proizvod hrvatske kulture koja me neće.” Polako vremenom se sve više okretao designu.Ponajprije je s Alexom Arceom osnovao dizajnersku tvrtku Oko & Mano Inc, a 1995. pokrenuo studio za grafički dizajn i 3D kompjutersku grafiku Mirko Ilić Corp.
Osim ilustracija, dizajna albuma za Prljavo kazalište, Bijelo dugme, Bou, U škripcu, Parlament etc., postera, naslovnica knjiga i novina, Ilić dizajnira i hotele i restorane, te radi filmske špice i svojevrsne vinorele, više no aromatične. 2002. predstavlja seriju umjetničkih 3D grafika Sex and Lies. Predaje dizajn i ilustraciju postdiplomcima na Cooper Union i School of Visual Arts u New Yorku, a koautor je i knjiga Genius Moves: 100 Icons of Graphic Design, Handwritten, te Design of Dissent. Upravo je posljednja knjiga karakteristična za Ilića jer politika je oduvijek bila bitan dio njegova rada. Mirko Ilić o svojoj novoj knjizi i popratnoj izložbi posvećenoj dizajnu otpora i pobune, a koju je uredio s Miltonom Glaserom, najvećim živućim američkim dizajnerom, tvorcem poznatog loga “I love NY”, a za koju je recenziju napisao Tony Kushner – po Iliću karakterno-stilski ‘miks’ Toma Stopparda i Bertolda Brechta, inače proslavljeni autor Anđela u Americi, intigantne storije o homoseksualcima, dakle, Ilić veli slijedeće: “Htio sam imati barem pola neamerikanaca u knjizi jer bi se to pretvorilo u Busha, Busha, i još Busha, htio sam da bude i drugih priča, što se drugdje događa, kako drugi reagiraju. Jako sam sretan što je u knjizi sedam Iranaca, dva Sirijca, da ima Turaka… Jedino iz Rusije nema nikoga iako sam ih puno zvao, a i iz Kine je malo, što mi je ipak razumljivije. Naravno, zato što sam ja bio umiješan u cijelu stvar, ima dosta radova iz naših krajeva, iz bivše Jugoslavije. Neki od tih radova su dosta poznati Europi, ali relativno nepoznati Americi.” 

HADŽIFEJZOVIĆ, JUSUF je rođen u Prijepolju. Živi i radi u Sarajevu i Antverpenu. Studirao je na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti, te u Dizeldorfu završio postdiplomski studij na Državnoj akademiji umjetnosti u klasi Klausa Rinkea. Jedan je od osnivača projekta Jugoslovenska dokumenta i sarajevskog bijenala moderne umjetnosti koji je 80-tih sarajevsku umjetničku zajednicu doveo na vrh jugoslavenske i svjetske umjetničke scene. Od tada drži poziciju najprovokativnijeg umjetnika srednje generacije. Jedan je od osnivača Kolekcije Ars Aevi budućeg sarajevskog muzeja savremene umjetnosti. Učestvovao je u mnogim veoma značajnim međunarodnim izložbama savremene umjetnosti od Berlina do Koreje.
Poznati performans Charlama – Strah od pitke vode (gdje Hadžifejzović igra pikado gađajući fotografiju svoje porodice, nastalu 1994. godine na Cetinskom bijenalu), prošle godine je realiziran u sarajevskoj galeriji 10 m² a 2006. godine i ispred muzeja „Sarajevo 1878-1918.godine“. Artefakti i fotografije performansa bit će izloženi u ovom muzeju.
Poznat je i po svome projektu Depo Kafe (IPC galerija i Galerija atentata kod Principovog mosta u Sarajevu) koji je predstavljao specijalni projekat Sarajevske zime 2005. Projekat je funkcionisao kao mjesto gdje je domaćin/umjetnik (Hadžifejzović) bio gazda koji je ljudima prodavao piće u galeriji. U sklopu te galerije svoje radove predstavljali su mnogi mladi umjetnici i neki od njih su: Tiana Alexis-Njemačka (video), Danijel Premec – Sarajevo (skulpture), Barry Johnston – SAD (performansi, instalacije), Dalida Karić-Hadžiahmetović – Sarajevo (plakat), Nela Hasanbegović – Sarajevo (skulpture), Fikret Libovac – Sarajevo (skulpture).

HASNAŠ, SNJEŽAN, rođen 1970. godine u Dekanovcu, pokraj Čakovca. Nakon završetka osnovne i srednje škole upisao studij filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomiravši početkom 2003. godine počinje se baviti pisanjem recenzija, ogleda, stručnih studija i članaka te prevođenjem. Od 2004. godine član je uredništva stručnog časopisa Filozofska istraživanja iz Zagreba. Do sad preveo desetak knjiga iz područja povijesti, filozofije i antropologije. Izdvajamo Roger Moorhouse, Ubiti Hitlera; Francis When, Marxov Kapital; Charles Taylor, Izvori sebstva (prevedeno i u pripremi za objavljivanje), itd. Surađuje ili je surađivao s više od desetak nakladnika, s dva filmska festivala, kao i s elektronskim i štampanim medijima. Doktorand s područja filozofije, a doktorska teza vezana je za neke aspekte filozofije Fredrica Jamesona.

KOMEL, DEAN (1960., Bilja, Slovenija) na Filozofskom fakultetu u Ljubljani studirao filozofiju i književnost te diplomirao 1988. Za diplomski rad je dobio studentsku Prešernovu nagradu. Po magisteriju je nastavio studij filozofije na Univerzitetu u Bochumu kod Bernharda Waldenfelsa i Klausa Helda. 1995. doktorirao iz filozofije s temom “Hermeneutička fenomenologija tubitka in granice filozofske antropologije”. Od1989. do 1997. bio je zaposlen na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani, najprije pri Centru za proučavanje znanosti, potom na novoustanovljenem Odsjeku za kulturologiju.
Od januara 1998. zaposlen je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani, gdje predaje predmete “Panoramski uvod u filozofiju”, “Hermeneutika” i “Filozofska hermeneutika i filozofija kulture”. U periodu 2002-2004 bio je predstojnik Odsjeka za filozofiju. Od1996. je predsjednik Fenomenološkog društva u Ljubljani, uz to je član više domaćih i inozemnih filozofskih društava, projektnih skupina, te redakcija revija za filozofiju i kulturu (Phainomena, Nova Revija, Ampak, Orbis Phaenomenologicus, Topos, Teoria, Analecta Hermeneutica, Magazzino di filosofia, Divinatio, Prolegomena …). Predavao je na brojnim univerzitetima i međunarodnim simpozijima. Sudjelovao je u stvaranju “Srednjeevropske konferencije za fenomenologiju” i u osnivanju “Asocijacije fenomenoloških društava” (2002). Od 2005. voditelj istraživanja na Humanističkom institutu Nove revije i nosilac istraživačkog projekta “Interkulturni vidiki fenomenologije in hermenevtike v Sloveniji in Evropi”. 2003  je dobio Zoisovu nagradu Republike Slovenije za vrhunska znanstvena dostignuća na području filozofije. Od objavljenih djela izdvajamo: Kunst und Sein (Würzburg, 2004), Humanistični pogovori (Dob, 2007), Smisao posredovanja (Zagreb, 2008).

KOPIĆ, MARIO (Dubrovnik,1965), filozofski pisac i prevoditelj. Studirao filozofiju, komparativnu književnost, političku antropologiju i komparativnu religiologiju u Zagrebu, Ljubljani, Berlinu i Rimu. Područje znanstvenog interesa obuhvaća fenomenologiju, filozofiju kulture i religije, povijest ideja. Posljednja objavljena djela: S Nietzscheom o Europi (Zagreb 2001), Proces Zapadu (Dubrovnik 2003), Izazovi post-metafizike (Novi Sad, 2007), Nezacjeljiva rana svijeta (Tvrđa, Zagreb 2007), Sekstant (Beograd 2009). Izdvajamo sljedeće prevode Ono što ostaje od Auschwitza, Homo sacer i Vrijeme što ostaje Giorgia Agambena, Čitanku Giannia Vattima, O apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji Jacquesa Derride, Tako je govorio Zaratustra Friedricha Nietzschea, O škrtosti Mladena Dolara, te Smisao posredovanja Deana Komela. Stalni je suradnik francuskog časopisa Le Monde diplomatique, kao i vanjski urednik revije za kulturu i znanost Odjek.

MASTNAK, TOMAŽ znastveni je savjetnik na Inštitutu za filozofijo ZRC-a Slovenačke akademije znanosti in umetnosti, pored sociologijskih istraživanja preokupacija mu je suvremena politička misao i politička teorija. Iz niza izvanrednih studija, publikacija, zanstvenih radova i ogleda izdvajamo knjige Križarski mir objavljenu na Berkeley L.A., University of California Press 2002 godine, 2005 prevođenu na arapski i turski, a na hrvatskom u izdanju zagrebačkog Prometeja, potom nedavno u Beogradu Evropa: istorija političkog pojma. Također obimnom opusu zanimljivih djela neizostavno dodajmo Evropa med evolucijo in evtanazijo (Ljubljana, Studia humanitas 1988), “Mit o Evropi” u Filozofskom vestniku i “Balkanska Evropa” u Reviji 2000.

ONFRAY, MICHEL rođen 1959., doktor filozofije, predavao je od 1983 do 2002. u završnim razredima jedne srednje stručne škole u Caenu prije nego što će u oktobru 2002. osnovati Narodni univerzitet u Caenu, a zatim, 2006. Narodni univerzitet ukusa u Argentanu, gdje je i nastanjen, u departmanu Orne, odkle i potječe.
Objavio je pedesetak djela, u kojima predlaže teoriju hedonizma: Što može tijelo? Čime je ono omiljeni filozofski predmet? Kako misliti kao umjetnik? Na koji način predstaviti etiku na području estetike? Koje mjesto ostaviti Dioniziju u civilizaciji sasvim podređenoj Apolonu? Kakve odnose održavaju etički hedonizam i politički anarhizam? Po kojim je modalitetima neka filozofija primjenjiva? Kakve mogućnosti tijelo može očekivati od postmodernih nauka? Kakve odnose održavaju biografija i pisanje u pitanjima filozofije? Po kojim načelima su proizvedene filozofske mitologije? Kako dehristijanizirati zapadnjačko saznanje? Na koji neinstitucionalni način utjelovljivati i prenositi svoje ideje? Odgovori pretpostavljaju zaobilazni put preko slobodoumnog vitalizma, imanentne etike, anarhističkog individualizma, artističkog filozofa, lijevog ničeanstva, senzualističkog materijalizma, veselog utilitarizma, uopštene estetike, paganske subjektivnosti, solarne razuzdanosti, faustovskog tijela, filozofskog života, alternativne historiografije, posthrišćanske ateologije ili narodnih univerziteta.
Njegova djela su ga dovela do slavljenja ozloglašenih čula kao što su miris i okus: Trbuh filozofa (1989., nagrada Fondacije Del Duca, nagrada Chiavari), Umjetnost uživanja (1991.) Oblici vremena (1996) Gastronomski um (1995, nagrada Književna sloboda). Ipak, ne zanemaruje ni vizualna čula i predlaže jednu suvremenu estetiku: Nomadsko oko (1993.), Metafizika ruševina (1995.), Sjaj katastrofe (2002.), Paganske ikone (2003), Bogojavljenje rastave (2004), Tajno pismo slikarstva (2008) ispituju djela koja su naslikali Jacques Pasquier, Monsu Desiderio, Vladimir Veličković, Ernest Pignon Ernest, Gilles Aillaud i Adami. Ili pak ona koja se okreću savremenoj umjetnosti, Arheologija sadašnjosti (2003). Djelo pod naslovom Smirivanje vrtoglavica analizira fotografije Willia Ronisa (2007). Brzina priviđanja (2009) nudi razmišljanja o vajarstvu. Organ straha (2009), te prepiska s kompozitorom Pascalom Dusapinom, gdje će razmatrati muziku. Autor se isto tako pobrinuo da uobliči jednu modernu ateističku etiku djelom Cinizmi (1990), zatim Vajanje sebe (1993, nagrada Medici) i da predloži njezin politički obrazac u djelu Pobunjenikova politika (1997), Religija noža (2009), Pohvala Charlotte Corday - Podnevna misao o porijeklu anarhističkih ideja u 20. stoljeću, djela su koja istančavaju autorova politička opredjeljenja. U Teoriji zaljubljeničkog tijela (2000) nastoji odgovoriti na pitanje kako se u ljubavi može biti anarhist? A u knjizi Briga za užitke. Izgradnja solarnog erotizma (2008) kako razraditi hedonističku spolnu intersubjektivnost. Najzad, u Anatomskim čarolijama odlučno predlaže posthrišćansku bioetiku (nagrada Saveza ateista, 2004). Rasprava o ateologiji (2005) radikalno postavlja osnove toga filozofskog projekta. Onfray je isto tako uveo varijacije o hedonističkoj temi u sveske filozofskog dnevnika Želja da se bude vulkan (1996), Vrline groma (1998), Arhipelag kometa (2001), Svjetlucanje žuđenih oluja (2007). Sveska 5 nosi naslov Magnetizam sunčevih prekretnica.
Također je objavio biografiju jednog od prvih francuskih ničeanaca – Fiziologija Georgesa Palantea (2002), Ogled o Nietzscheu – Tragična mudrost (2006) te scenario o filozofovu životu – Nevinost nastajanja. Život Friedricha Nietzschea (2008). Pored toga napisao je Ars moriendi (1995) i putopis po Arktiku – Estetika sjevernog pola (2002), po Egiptu – Uz bok – žudnja za vječnošću, po Indiji – Lomače u Benaresu (2008), dok Teorija putovanja nudi razmišljanje o umijeću putovanja.Autorov Protivudžbenik filozofije iz 2001. sintetizira s ironijom i veselošću 17 godina predavanja i druženja sa svojim učenicima iz srednje stručne škole. U Izmišljanju užitka (2002) priređuje prvo izdanje na francuskom jeziku tekstova koji postoje o Aristipu iz Kirene i Kirenjankama. Najzad, u Proslavljanju koleričnog genija (2002) odaje počast liku Pierrea Bourdieua. S Krvoločnom filozofijom (2004) i Tragom žestokih požara (2006) Onfray nudi anarhističko čitanje sadašnjosti.
Više od dvadeset puta bio je izdavan u džepnoj ediciji, prevođen je na nizozemski, portugalski (u Brazilu također), španski, (i u Latinskoj Americi), njemački, rumunjski, japanski, talijanski, kineski, grčki, te na srpsku i hrvatsku varijantu našeg jezika, korejski, finski, katalonski, turski, engleski (Velika Britanija, Kanada i SAD), švedski, poljski, norveški, mađarski, ruski, ukrajinski, bugarski...
Otvaranje Narodnog univerziteta u Caenu 2002. godine bila je prilika za objavljivanje Filozofske zajednice (2004), svojevrsnog manifesta koji objašnjava razloge toga projekta. Predavanja koja se dobrovoljno drže u tom prostoru u kojem radi petnaestak predavača objavljena su pod naslovom Protiv istorije filozofije: sveska 1 – “Antičke mudrosti”; sveska 2 – “Hedonističko hrišćanstvo “(2006); sveska 3 – “Barokni anarhisti”; sveska 4 – “Ultraši prosvjetiteljstva”; sveska 5 – “Društveni eudamonizam”, te sveska 6 – “Egzistencijalne radikalnosti” (2008).
Od ostalih publikacija valja pomenuti još Moć postojanja (2006) kao i pozorišni komad Eichmannov san iz 2008. Trenutno radi na knjizi Camusova etika. Ogled o anarhističkoj misli.

NIKOLAIDIS, JOVAN (Ulcinj) crnogorski je izdavač, književnik i urednik koji svojim djelovanjem podržava pluralizme nužne i prirodne svakoj bistroj glavi i zdravoj sredini. Predsjednik je Udruženja izdavača Crne Gore, te vlasnik izdavačke kuće Plima iz Ulcinja. Nikolaidis spada u onaj tip intelektualaca od čijeg pregnuća žive čitave sredine ili djelatnosti, koji zna čuvati i razumjeti staro i pritom širom otvoriti vrata novome/novima. Stoga ne čudi što je upravo u okviru njegove izdavačke kuće  otvoren put novoj crnogorskoj književnosti (Spahić, Nikolaidis, Balša Brković, Dragana Tripković, Bečanović…) Za život u mahnitim vremenima pronašao je jednostavno rješenje: odbijajući duhovno i egzistencijalno povlačenje svojim stvaralačkim duhom Nikolaidis nadilazi povrijeđenost života i oskvrnutu ljudskost kojima vraća nadu nastojanjem upravo oko onoga na čemu su pali: oko interkulturalnih oblika života. Pri tome povijesne premise ne pojednostavljuje, ne zanemaruje; dapače – jako dobro ih poznaje. Niz časopisa, projekata, knjiga i susreta (časopis Plima, na albanskom i crnogorskom jeziku, sudjelovanje na pulskom Sajmu knjiga, pokretanje prve revije na albanskom jeziku Kronika...) samo je logična posljedica takvog nastojanja. Pri tome, objavio je i sljedeće romane: Velaskez, Valdinos 33, hronike Ulcinjska pisma, Fosforne brojanice, zbirku političkih komentara Crnogorska krivica  kao i knjige, Ulcinjska noć, Valdinoški krug, Mirta Mandre.
Ali evo po vlastitim riječima kako sebe vidi i doživljava: “...Jovan Nikolaidis je sav život proveo na demarkacionoj liniji, na granici onoga što se htjelo od onoga što se smjelo. Bio sam zakinut svime čime sam  lakše mogao braniti slobodu, a privilegiran onim borbama kojima je ta sloboda očuvana. Priznajem da je za čovjeka jedino robovanje slobodi robovati – legitimno. Od tada do danas. Za moju sjutrašnju slobodu brinuti ne moram, ona se podrazumijeva mojom starošću. Stao sam na oštricu sudbine koja me odredila posebnim, a kakvi su u svim vremenima – ekscesne pojave. Budući da je izuzetnost uvijek kazna, to mi se i taj zabran, u koga se moglo ući samo odabirom, uvijek činio boljom stranom svijeta od one koju mi propisuje društvo i konvencije njegove. Off limits! Sirotinjsko sam dijete, dijete kulaka razvlašćenog u dobrima i dostojanstvu od najboljeg od svih svjetova, svijetu socijalizma. Danas se starac u meni na tu posebnost društvenu koja je mrtva osmjehuje poput čovjeka koji nije htio da se desi što se desilo, ali je miran i pred planovima novih građenja još jednog od najboljih svjetova, svijetu nihilizma. U kome se opet za odabrane sprema – put u geto. Off limits! Između ta dva horizonta društvena, jednog totalitarnog, mrtvog-premrtvog pod teškim turbetom zabluda, i drugog globalističkog, koje poput zombija nadrasta naše želje i vjeru, stoji život Jovana Nikolaidisa. U koga su stale neke knjige, neke žene i neka prijateljstva; njemu su ipak najdraži počeci. U koje se uvijek, ne čitajući između redova, vraća s nadom, ponajviše onda kad nasluti da ovakvih više biti neće. Off limits!”

PAIĆ, ŽARKO, filozof, pjesnik, kritičar i profesor estetike i sociologije kulture   Sveučilišta u Zagrebu, član Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog PEN-a, glavni i odgovorni urednik Tvrđe, časopisa za književnost, umjetnost i znanost (valja istaći dvije Tvrđine edicije, kao prvu Izgledi povjesnog mišljenja - Zbornik radova povodom osamedesete obljetnice rođenja Vanje Sutlića, Pervertitov vodič kroz film Slavoja Žižeka, Nezacjeljiva rana svijeta Maria Kopića, Michel Houellebecq - mirakul, mučenik, manipulator? Marinka Koščeca, Javne samoće Ljiljane Filipović), jedan od urednika Europskog glasnika, spoljni urednik izdavačke kuće Henacom, publicist i autor knjiga Njihalo na kraju stoljeća, Postmoderna igra svijeta, Gotski križ, Idoli, nakaze i suze, Montaigneov rez,  Politike identiteta: kultura kao nova ideologija, Slika bez svijeta/ikonoklazam suvremene umjetnosti,  Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika, Traume razlika i Projekt slobode: J.P. Sartre - filozofija i angažman (Nova Istra, 2007.), Vrtoglavica mode: prema vizualnoj semiotici tijela (Altagama, 2007.), Zaokret (Litteris, 2009), te zbirki poezije Aura, Opako ljeto i Uronjeni, kolumnist i pisac brojnih izvanrednih eseja, prikaza i komentara iz različitih sfera humanističkih nauka.

POPOVIĆ, VENITA, diplomirana žurnalistkinja. Zanimaju je post/feministička teorijska kretanja. Trenutno je angažirana u humanitarnoj misiji World Visiona u Tuzli.

PROKOPIEV, ALEKSANDAR doktor je znanosti i znanstveni suradnik Instituta za makedonsku književnost u Skopju. Bio je član uredništva znanstvene publikacije Spektar. Jedan je od istaknutijih predstavnika tzv. petog kruga suvremene makedonske književnosti, uglavnom postmodernističke orijentacije. Pojedine pripovijetke prevedene su mu na desetak svjetskih jezika. Zastupljen je u više antologija makedonske kratke proze (Borislav Pavlovski: Gospodari labirinta / Antologija snova, maštarija i fantastičnih priča iz makedonske književnosti, Naklada MD, Zagreb, 1998.; Katica Ćulavkova: Maketa / Savremena makedonska kratka priča, Otkrovenje, Beograd, 2001. i dr.). Autor je, između ostalih i knjiga Putovanje bajke (Patuvanjata na skaznata, 1997.), znanstveni eseji; Postmoderni Babilon (Postmoderen Vavilon 2000.), eseji;  Anti-uputstva za ličnu upotrebu (Geopoetika, Beograd, 2003). Specifičan je autorov “odnos prema neprikosnovenoj moći lokalnih Panteona na teritoriji naših državica”, za koje kaže “biti laureat te i te državne nagrade je veoma korisno za CV prilikom ulaska u više univerzitetsko zvanje ili, ne daj bože, u Akademiju” i dodaje “ponekad, neki autor ima veći broj nagrada nego čitalaca”, te s punim pravom se pita i zaziva svojevrsnog balkanskog Luisa Harsa, koji bi objedinio “‘sudbinski’ one koji su direkni protagonisti ovih bogatih, raznolikih književnosti ‘u senci’”. Aleksandar Prokopiev živi i stvara u Skopju.

REDŽEPI, AFRIM doktor je znanosti i viši znastveni suradnik Instituta za makedonsku književnost u Skoplju. Autor knjiga Balkanska saga - saga vo romaneksniot ciklus na Luan Starova (Balkanska saga – saga o romanesknom ciklusu Luana Starove, 2005); Estetika na igrata - groteskata vo romanite na Ismail Kadare (Estetika igre – groteska u romanima Ismaila Kadarea, 2007); Interkulturna komunikacija – teoretskiot pragmatizam balkanskiot roman (Interkulturalna komunikacija – teorijski pragmatizm balkanskog romana, 2009). Živi i stvara u Skoplju.

RISTOVIĆ, ANA je rođena 5. aprila 1972. godine u Beogradu. Diplomirala komparativnu književnost na Filološkom faklutetu u Beogradu. Do sada je objavila četiri zbirke poezije: Snovidna voda (1994) za koju je dobila nagradu Branko Radičević za najbolji pjesnički prvijenac, Uže od peska (1997), Zabava za dokone kćeri (1999) za koju je dobila nagradu Branko Miljković i nagradu sajma knjiga u Igalu, i Život na razglednici (2003). Njena poezija je prevođena na engleski, njemački, slovački, makedonski, slovenski, poljski, bugarski, švedski i finski jezik. Svojom poezijom, prisutna je i u nekoliko antologija i zbornika. (Reč, Književne novine, Povelja, Letopis Matice srbske, Poezija; pa i u slovenskima Dialogi, Apokalipsa i Literatura). Pored poezije piše i eseje, književnu kritiku i prevodi sa slovenskog jezika. Urednica je višejezične revije za kulture Balcanis. Od 1998. godine živi na relaciji između Ljubljane i Beograda, po vlastitim riječima kao unutrašnja disidentica.

SALECL, RENATA angažirana je na Kriminološkom institutu Pravnog fakulteta u Ljubljani, kao i gostujuća profesorica na pravnim fakultetima u New Yorku, Washingtonu i Berlinu. Njen interdisciplinarni pristup povezuje pravo, kriminologiju i psihoanalizu. Od najnovijih objavljenih djela izdvajamo: Sobre a felicidade: ansiedade e consumo na era do hipercapitalismo (Alamedo, 2005); On Anxiety (Routledge, London, 2004); Protiv ravnodušnosti (Arkzin, Zagreb, 2002), uredila Sexuation (Duke University Press, 2000), Gaze and Voice as Love Objects uredila zajedno sa Slavojem Žižekom 1996. i mnoge druge. Njeni radovi objavljeni su u brojnim publikacijama u regionu i šire. Do kraja juna ove godine pred čitateljima ce se pojaviti knjiga Choice.

SARAJLIĆ, NERMIN freelancer, diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1986. godine. Autor knjiga Iluzije pod točkovima regresije, Triptih o đavoljim monogramima I - poeme, II - priče (Bosanska riječ, Tuzla, 2007., 2009)  za edicijski blagoslov pripremljeni rukopisi Triptih o đavoljim monogramima III - ogledi i zbirka priča Gluckliche Reise. Saradnik više časopisa i publikacija za kulturu, estetiku i sociološko-filozofsku epi-fenomenologiju.

SIMIĆ, OLIVERA magistarka pravnih i rodnih nauka. Magistrirala je međunarodna ljudska prava na Essex Univerzitetu u Velikoj Britaniji (2003). Stekla je i zvanje magistrice na Univerzitetu Ujedinjenih nacija u Costa Rici (2005) gdje je radila jedinstvenu kombinaciju rodnih i mirovnih studija. Posljednjih godina intenzivno se bavi istraživanjem i pisanjem na temu roda i rata, s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Objavila je veći broj radova koji se bave problematikom roda, rata, trgovine ljudima kao oblika organizovanog kriminala te ulogom mirovnjaka u mirovim misijama. Trenutno živi i radi u Brisbenu, Australiji gdje završava doktorske studije na temu seksulane eksploatacije i romantičnih veza u mirovnim misijama.

SLAPŠAK, SVETLANA (Beograd, 1948), kritičarka i znanstvenica, predaje antropologiju antičkih svjetova i antropologiju roda na Institutu za postdiplomske i doktorske studije (Institutum Studiorum Humanitatis) u Ljubljani, gdje je i dekanica, kao i grčki jezik, balkanologiju i žensku književnost na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Od 1968. do 1973. urednica satiričkoga časopisa Frontisterion, koji je zabranjen, a njoj oduzet pasoš zbog učešća u studentskome pokretu. Ponovo oduzet 1976-77, 1987-88.  Saslušavana, praćena  (1968-1977) i pretučena od strane SDB,1970. Montirani proces 1987-8 zbog kritičkoga pisanja, okončan oslobađajućom presudom: u procesu “u malome” organizovanom na Institutu za književnost i umetnost izgubila posao 1988.
Predsjednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-9. Organizovala kongrese o trivijalnoj književnosti (1986), retorici u slovenskim kulturama (1987), djelu Anice Savić Rebac (1987), bila ko-direktorka svjetskoga kongresa o ženskome pismu u Dubrovniku (IUC) 1986,  jedna od organizatorki takvih kongresa 1988 i 1990, ko-direktorka međunarodnoga kongresa o Mihailu Bahtinu 1988 (IUC), direktorka konferencija War Discourse, Women’s Discourse, Ljubljana 1999, Antika v tretjem mileniju, Ljubljana, 2001, UN Resoultion 1325 Women in Coflict Resolutions, Ljubljana 2008. Predavala srpsku i hrvatsku književnost (avangarde, prvi kurs o ženskoj književnosti) na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, 1986-1992, kada je izgubila posao zbog napada u javnosti (kritičko pisanje i srpsko etničko porijeklo).  Predavala antičku dramu na odjeljenju za klasične studije Univerziteta u Zagrebu, 1990. Predavala novogrčki jezik i kulturu na Odjeljenju za sociologiju kulture Filozofskog fakulteta u Ljubljani,1990-1. 1994-5 vodila katedru za ženske studije na Rutgers univerzitetu, SAD. Predavala na mnogim evropskim i američkim univerzitetima. Rubrike u časopisima Književna reč (1983-1987), Teleks (Ljubljana, 1988-90), Nezavisni (Novi Sad 1995-1998),  Večer (Maribor, 1999-), glavna urednica časopisa ProFemina 1994-danas.  Nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja, 1990. Nagrada američkoga PEN-a za slobodu izražavanja, 1993. Helsinki Watch Award 2000, Helen Award 2001, među 1000 žena kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, 2004.
Udata od 1976. za Božidara Slapšaka, profesora arheologije na Filozofskom fakultetu, Ljubljana. Zajedno rade na pitanjima antropologije antičkih svjetova, i u humanističkim akcijama: peticija protiv smrtne kazne u SFRJ, 1983, Ćutanje ubija, govorimo za mir, Ljubljana 1991, Ljetnja škola arheologije za mlade bosanske izbjeglice 1993. Objavila preko četrdeset knjiga, oko 300 naučnih radova, i oko 700 publicističkih priloga. Iz impresivnog opusa izdvajamo: Mala crna haljina (eseji, 1993), Ogledi o bezbrižnosti (1994), Ratni Kandid (1997), Svi Grci nazad!:eseji o helenizmu u novijoj srpskoj književnosti, Ženske ikone XX veka, (2001); Ženske ikone antičkog sveta (2006)

STEFANOVIĆ, PETAR (1933.) studij francuskog i italijanskog jezika i književnosti završio u Beogradu. Slavistiku studirao u Sarajevu, a na stručnom usavršavanju bio na Moskovskom univerzitetu u dva navrata 1967. i 1969. godine, te u Francuskoj 1978., 1982. i 1984. Francuski predavao na svim stupnjevima, uključujući Mašinski fakultet u Zenici u razdoblju između 1981. i 1986., latinski i ruski predavao u gradskoj Gimnaziji, srpskohrvatski u osnovnoj školi kod nas i u Francuskoj. Dvije i pol decenije radio kao stručni savjetnik za nastavu francuskog i latinskog. Bio je urednik rubrike prevoda na francuski u đačkom listu Omorika (Montbeliard, 1986 – 1990.). Bio je dopisnik Oslobođenja – izdanja za inostranstvo, iz Francuske 1988-1990. Dvije knjige objavio je u koautorstvu s Mustafom Tanovićem iz 1972. i 1978. i petnaestak priloga u časopisu Didaktički putokazi iz oblasti metodike nastave stranih jezika i primijenjene lingvistike, te prevod knjige Didaktika prirodnih nauka Astolfija i Develaya iz 1998. kao i niza književnih tekstova s francuskog, španskog i latinskog jezika.

ŠARČEVIĆ ABDULAH, jedno od najznačajnijih filozofskih imena na prostoru bivše Jugoslavije, predavač ontologije, epistemologije, estetike, filozofije znanosti i povijesti filozofije, profesor emeritus na Filozofskom fakulktetu u Sarajevu i Prima Community College u Tucsonu (Arizona, USA), redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, osnivač Centra za filozofska istraživanja, utemeljitelj i urednik čuvene filozofske biblioteke Logos, autor brojnih djela, pri čemu valja neizostavno naglasiti osmotomni opus Odabranih spisa, koja čine, kako veli filozof i profesor Sulejman Bosto, svojevrsnu “ustrajnu apologiju humanističke kulture, filozofiju nade u ljudskost uprkos epohalnoj krizi čovječanstva“, zahvatajući ključne “probleme povijesti filozofije, spor i/ili dijalog moderne i postmoderne, ontologije, fenomenologije, filozofske antropologije, hermeneutike, filozofije jezika, etike, estetike, sociologije kulture...“ Izdvajamo: Iskon i smisao, Sfinga Zapada (1972., ponovljeno izdanje 2000.), Iskustvo i vrijeme, De homine: mišljenje i moderni mit o čovjeku (1986.), Etika ljudskih prava, Istina i sloboda, Politička filozofija i multikulturalni svijet. Istina o istini. Svijet moderne i postmoderne. U sjeni nihilizma (2003.)

ŠUVAKOVIĆ MIŠKO, profesor na Univerzitetu umetnosti u Beogradu i Arhitektonskom fakultetu, istaknuti publicista, estetičar i teoretičar na interkulturalnim područjima, objavio mnoštvo stručnih radova, studija, monografija, ogleda i prikaza iz oblasti kulture i umjetnosti u veoma široko pojmljenom spektru, autor 17 knjiga Prologomene za analitičku estetiku, Estetike apstraktne umetnosti, Anatomije anđela: rasprava o umetnosti i teoriji, Paragrama tela/figure, Asimetrični drugi, Martek: fatalne figure umjetnika između ostalih, pored već izvrsnih i nezaobilaznih, cijenjenih i traženih Pojmovnika moderne i postmoderne posle 1950 i Pojmovnika savremene umetnosti, te Diskurzivna analiza (Univerzitet umetnosti u Beogradu 2006.)

VALENTIĆ TONČI, filozof i publicist. Magistrirao sociologiju i socijalnu antropologiju na Central  European University u Budimpešti. Bavi se medijskom teorijom, suvremenom filozofijom i filmom. Suradnik u Multimedijalnom institutu u Zagrebu i dugogodišnji član redakcije časopisa Vijenac. Autor je Mnogostruke moderne - od antropologije do pornografije (Jesenski i Turk, 2006.), značajniji prijevodi su Frank Furedieva Politika straha - s onu stranu ljevice i desnice (Antibarbarus, Zagreb) i Slavoj Žižekova knjiga O nasilju (Naklada Ljevak, Zagreb).

VODOVNIK, ŽIGA je docent na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani, i postdoktorski istraživač na Harvard univerzitetu, FAS - History of American Civilization. Njegov istraživački i pedagoški rad je usredsređen na proučavanje savremenih političkih teorija i praksi, protestnu literaturu, anarhizam, (novi) indigenizam, kao i društvene pokrete u Americi. Član je Centra za kritičku politologiju (Institut društvenih nauka), mreže Global Balkans i uredničkog odbora Z Magazine - Balkan. Autor je knjige Anarhija vsakdanjega življenja - Zapiski o anarhizmu in njegovih pozabljenih pritokih (Anarhija svakodnevnog života - Zapisi o anarhizmu i njegovim zaboravljenim pritokama (Založba Sophia, 2010) i urednik edicije Ya Basta - Ten Years of the Zapatista Uprising (AK Press, 2004).