“Žene su slične vosku, mekšaju, tope se, teku, uvijaju, cure pod muškarcem! (...) užasno je kad voštanice dogorjevaju, a isto je i sa ženama...” (Féerie pour une autre fois, L.- F. Céeline) Evo nam, dakle, muze takve kakva jest nakon dvije tisuće godina umjetnosti i religije. Muze u najboljoj tradiciji apokaliptičkih, menipejskih i pokladnih „niskih književnih vrsta“...Međutim, kukavna se moć ženskoga, nagon ili umorstvo, zapravo rasplamsava tek radi muškog obezvrijeđivanja i propasti – propasti očeve i muževog autoriteta. Znači li to da se pisanje uklanja takvoj ženskosti? Odnosno, ako baš hoćete, da li se tom ženskošću, definiranom kao drugi u arei sublimacije, pisanje na neki dvosmisleniji način nadahnjuje?

Julija Kristeva, Te ženske koje nam kvare beskonačnost, Moći užasa