www.ana-elizabet.org

Kada govorimo o radu ANE Elizabet, bitno je uočiti dva reverzibilna procesa koji ga prožimaju: intimizaciju općega (zajedničkog) i poopćavanje intimnoga. Pojam intimizacije ovdje, dakako, označava i način zbližavanja s onim komu se (netko ili nešto) obraća, potenciranje dijaloga, sugerirajući koautorstvo, inkluziju promatrača u “značenjsko polje” rada. Pritom se odnos između umjetničkog objekta i njegova “korisnika” oblikuje postepeno, relacijski.
ANA Elizabet umjetnica je koja posljednjih nekoliko godina živi i radi u Zagrebu. Studirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču, a potom i na tamošnjoj Likovnoj akademiji gdje je diplomirala kiparstvo. Po završetku studija, radila je isključivo na kiparskim projektima; izrađivala je skulpture velikih dimenzija pretežno od aluminija i čelika, promišljajući njihovu svakodnevnu, upotrebnu vrijednost, kroz dinamiku osobnih odnosa i šireg društvenog konteksta.
Uz poticanje individualnih modusa primjene skulpture, ANA intenzivno promišlja javni prostor, u smislu njegove veće dostupnosti i približavanja potrebama njegovih korisnika - građana. Zanimaju je i načini kako različiti objekti – posebno skulptura – zapremaju javni, urbani prostor. Riječima Ivet Ćurlin i Ane Dević, umjetnica pokušava filtrirati javni prostor, učiniti ga intimnijim kako bi tu osobitu vrstu komunikacije i međusobne razmjene potaknula i između objekta i šireg kruga korisnika.
Motiv krila u radu ANE Elizabet javlja se kao nastavak promišljanja o konkretnoj primjeni skulpture. Umjetnica počinje izrađivati “skulpture po mjeri” posvećene svojim najbližima. “Dakako, ovdje nije riječ o doslovnoj upotrebi: opravdanost i svrhovitost objekata oblikuje se postupno, relacijski, kroz ideju poklona. Stvarna vrijedost predmeta njegov je komunikacijski potencijal.” Krila za Maria (2001) dobivaju i svoju inačicu u Travelling setu, krilima za putovanja.
Heaven, 180 stupnjeva svojevrstan je iskorak u opusu ANE Elizabet. Radi se o nizu fotografija u boji, prikazima neba i oblaka montiranih u cjelinu tako da naglašavaju potencijal našeg vidnog kuta od 180º.
ANINI oblaci podsjetnik su na potencijal našeg uvida, na potencijal sagledavanja stvarnosti. Istovremeno, oni preispituju život u urbanoj sredini, bujanje arhitekture grada koja, kako sama autorica kaže, sužava prostor tek na pojedinačni svjetlosni isječak - svjetlarnik, prozor, prostor osvojen, možda zaboravljen među zgradama. Za ANU, grad je zaborav širine neba koja za nju znači - misaoni prostor, prostor vizije, mjesto susreta sa samim sobom. Nebo je jedini preostali prostor univerzalne (ne)pripadnosti. Sto osamdeset stupnjeva, koje umjetnica spominje u nazivu, sugeriraju nam proces otvaranja vidnog polja, oni su metafora proširenja, čak rasplinjavanja skučenog okvira u kojem jesmo.
Najrecentnija izložbena prezentacija ANE Elizabet, pod nazivom SPACETIME, izmještena u insularni kontekst Korčule, koncipirana je kao sinteza njezinog dosadašnjeg rada. Novinu donosi karton kao “sirovina”, čime se otvaraju nebrojene mogućnosti modeliranja, ali i ograničenja uzrokovana fragilnošću materijala. Baš kao i starije skulpture od aluminija ili epoksidne smole, i novi radovi nalik su na žive, organske forme, “bića” u neprestanom gibanju. Još jednom, umjetnica propituje mogućnosti njihovog samoodržanja, granice pucanja, nastojeći “fiksirati pretposljednju točku nestabilnog, u osnovi ambivalentnog balansa koji njezine skulpture čini (tako) vitalnima, organski promjenjivima i izuzetno senzualnima” (Ćurlin/Dević).
Nataša Bodrožić