Počnimo ovaj razgovor jednom tvojom bitnom tezom, koju si izrekao u razgovoru za Novi list: “Misao da umjetnost ne može mijenjati svijet jest fatalizam.” Kako suvremena umjetnost uopće može biti realna alternativa ravnodušju, fatalizmu i pomirbi s postojećim stanjem stvari?
Mislim da je korijen ovog što ti nazivaš ravnodušjem, fatalizmom i pomirbom s postojećim u našem shvaćanju prirode. Skloni smo svako stanje koje traje proglasiti prirodnim, iz čega onda proizlazi da se ono ne može promijeniti. Pri tome se zaboravlja da je i promjena prirodni proces i da je mijenjanje svijeta ne samo potreban i legitiman već i moguć čin. Naravno, bilo bi nerealno vjerovati da te promjene mogu biti velike ili dramatične, nemamo sreće živjeti u doba herojskih pothvata. Projekt Krajolik promjenjivog rizika bavi se upravo konceptom prirode kao virtualnog prostora promjenjivih vrijednosti.

Od svojih prvih multimedijalnih  radova do posljednjih projekata u kojima radikalno promišljaš odnos umjetnika, umjetnosti i društvenog okružja – Obraćam vam se kao čovjek čovjeku, Krajolik promjenjivog  rizika, J.B.T. – postavljaš kao temeljni problem dekonstrukciju mitske svijesti javnog prostora. Za razliku od Tomislava Gotovca/ Antonia Lauera koji eksplicitno dokida razliku između svijeta umjetnosti i svijeta života tvoj akcionizam je refleksivne naravi.
Mislim da mi eksplicitnost nikad nije bila jača strana. Nadam se da me sklonost refleksiji ne udaljuje od života, ha, ha. Spomenuo si pozornicu, to je mjesto na kojem ne želim biti i zato sam, mislim, uvijek bio bliži onome što se nalazilo u sferi “akcije”, a manje onome u sferi “performansa”. Akcija, barem kako je ja razumijem, proces je, niz gesti koje mogu biti usmjerene prema okolini u kojoj umjetnik djeluje, a da pri tome on sam ne postane izvođač tj. da nastupom ne pretvara prostor svog djelovanja u pozornicu. Akcija nije ni prostorno ni vremenski ograničena, ne uzima u obzir vrijeme gledatelja, nije predstava. Teatralizacija umjetničkog djelovanja znači njegovo izmještanje iz društvenog prostora dok mi akcija omogućuje participaciju u njemu. Umjetničko djelovanje je javno ne samo kada je izloženo javnosti nego i ponajprije onda kada tu javnost transformira. Za to katkada dostaje i minimalna, jedva uočljiva gesta ili intervencija.
Svoje umjetničko djelovanje vidim kao takvu gestu koja ne teži ostvarenju nekog interesa. Nedavno sam otkrio da Giorgio Agamben, u ovo vrijeme opće društvene i političke apatije, upravo tako definira još jedino moguće istinsko političko djelovanje - kao gestu koja je sredstvo oslobođeno  cilja. Iz toga sam zaključio da je moj rad i politički, tj. da premda uvijek kreće iz polja estetskog,  de facto djeluje u sferi etičkog. Tome sam se možda nastojao približiti u radovima koje si spomenuo, Obraćam vam se kao čovjek čovjeku i Krajolik promjenjivog rizika, koji istražuju zajedničko područje umjetničkog i političkog djelovanja, individualnog i društvenog iskustva.

Koliko je tijelo danas “zastarjeli” medij umjetnosti? Je li tekst i vizualna poruka vjerodostojnije sredstvo od performativnog odnosa spram pozornice javnog spektakla?
Tijelo je legitimni medij umjetnosti, ali danas je teško parirati postupcima koje na tijelu (pa i vlastitom) provode raznorazni izvođači u ovom svekolikom spektaklu medija. Pitanje je treba li umjetnik ulaziti u trku s, na primjer, Kostelićima koji na svojim udovima izvode neprekinuti niz operacija, izmjena i dogradnji ili s raznim Michaelovima Jacksonima koji više ne mogu ni održavati postojeće stanje bez stalnih krpanja i zakrpi kojima se odgađa naplata prirode za učinjenu štetu. Čovjek je definitivno izašao iz svojeg tijela i sad ga shvaća kao odijelo koje se može i treba prekrajati. Sljedeći korak je vjerojatno dogradnja i povećanje memorije. Bojim se da će ljudi završiti kao anđeli, bića doduše uzvišena, ali sklepana po jednom te istom modelu.

Binarni kod koji si problematizirao u svojim radovima postao je javnim kodom digitalnoga doba. Mnogi još danas strepe pred mogućnostima  tehnološkog razvitka. Sjećam se našeg prvog susreta prigodom predstavljanja  knjige Paula Virilioa Brzina oslobađanja u Francuskome institutu. Spomenuo si da bi teorija medija i suvremena umjetnost trebale pronaći novi jezik za ono što se već sada događa kao “apsolutni događaj” simultanosti. Je li to matematički jezik simbola ili nešto drugo, treće…?
Za razliku od jezika koji opisuje stvarnost kod je kontrolira. Lyotard tvrdi da se stvarnost sastoji ponajprije od poruka koje o njoj dobivamo. Te su poruke posredovane sve kompleksnijim strojevima, a digitalizacija predstavlja završni stupanj apstrakcije je pretvarajući ih u jedan univerzalni kod koji nema više apsolutno nikakve analogije sa svojim izvorom. Prostor jezika sve je manji, a sektor čistog teksta sve je veći. Ono čitljivo, ikoničko koje bismo mogli nazvati fenotekstom, kontrolirano je i pokretano od onog skrivenog, binarnog ali efektivnog, od genoteksta. To su momenti koji su me naveli da se ozbiljnije pozabavim binarnim kodom, tj. kodom uopće. Ova potencijalno dualna priroda umjetničkog djela koje postaje struktura koja prema van pokazuje formu, čak i onda kada se ona zove “sadržaj”, a unutra skriva poruku, prostor je mog istraživanja. Često u radovima takva poruka proturječi ili djeluje kao subverzija vidljive forme. Svi radovi iz Binarne serije temelje se na opreci ikoničko-kodirano, a realizirao sam ih čitav niz od 1985, od prvog videa u čiju narativnu strukturu sam ugradio kodiranu poruku (Dutch Moves). U njemačkom gradu Rosenheimu ispisao sam kodiranu poruku posred glavnog gradskog trga parkirajući nove crne i srebrne Golfove u 150 metara dugi niz (Parken Verboten, 2000). Događaj ispisivanja poruke bio je skriven ili maskiran u nešto što je izgledalo kao reklamni ili komercijalni  spektakl. U poznatom američkom filmu noire Malteški sokol s Humphreyem Bogartom, upisao sam drugi, binarno kodirani narativni slijed (Inside Maltese Falcon, 2001), a to je politički esej borca za prava Indiosa u meksičkoj pokrajini Chiapas, čuvenog potkomandanta Marcosa. Poštujući binarni princip u kojem se sve numeričke vrijednosti mogu izraziti nizom nula i jedinica, film sam premontirao tako da su jedinice ostale sličice filma dok su na mjestu nula sličice zacrnjene. Projekcija tako ima ono treperavo obilježje kakvo su imali najraniji filmovi. Sa zvonika Crkve sv. Marka u Zagrebu emitirao sam pomoću dva zvona kodirane dnevne vijesti (Emisija vijesti, 2001). Budući da je Crkva sv. Marka smještena na trgu između zgrade Vlade i Sabora, predstavlja idealno mjesto za emitiranje najnovijih vijesti. U jednom berlinskom parku postavio sam rad Vrt najgorih psovki koji se sastojao od snimke ptičjeg pjeva koji je opet u sebi skrivao tekst. Tako se jedna kodirana poruka, a naslov upućuje od čega se sastojala, pomiješala s pravim pjevom živih ptica s okolnog drveća.

Pokretač si online časopisa za vizualne umjetnosti Art-e-fact. Mislim da je apsolutno najbolji projekt u idejnome smislu koji je potekao iz tvoje i suradničke “radionice” (Nada Beroš, Tihomir Milovac i drugi) onaj koji se zove tako prokleto subverzivno metafizički – Motel Ježevo o sudbini ilegalne migracije i trgovine ljudima.  Sve je pogođeno: uboden je temeljni problem suvremene društvene teorije i politike za 21. stoljeće, globalni akteri i globalna priča, fatalizam povijesti, transmedijalnost umjetnosti i njezina radikalno-kritička pozicija danas. Reci nešto šire o tom projektu. Čini mi se da je to jedini događaj koji će nadživjeti – na žalost – ne samo tvoje projekte, akcije, događaje.

Art-e-fact smo od početka zamislili kao otvorenu platformu na kojoj će se umjetnička teorija i praksa suočavati s društvenom zbiljom. Temu ilegalne migracije predložila je i tijekom 2002-03. urednički vodila Nada Beroš. U to je vrijeme Motel Ježevo postao jedna od kritičnih točki u našem tranzicijskom pejzažu. Nismo, dakle, više bili samo u društvenoj tranziciji nego smo postali i točka tranzita za ilegalne imigrante. Motel Ježevo nalazi se na autoputu Zagreb–Lipovac, nekad znanom kao Autoput bratstva i jedinstva, vrlo blizu tvog Ivanić - Grada, zar ne? Nedavno sam provjeravao što se o tom mjestu može još naći na internetu i što? – prva stranica koja se otvorila bila je ona s tvojim tekstom Zatočenici globalne paranoje za Art-e-fact. Dakle, tema se čini odlično pogođenom, ali samo nama, bojim se. Pod službenim nazivom Prihvatni centar za strance krije se de facto logor,  prostor omeđen visokom bodljikavom žicom u koji se dovode ljudi koji nemaju sređene putne papire tj. one koji su uhvaćeni dok “nezakonito borave” u Hrvatskoj. Logor je, preama Hannah Arendt, prostor izuzetka, prostor koji je, dakle, izuzet iz društveno-pravnog poretka pa je samim time u njemu sve moguće. Moguće je da ljudi budu tretirani kao kriminalci iako nisu počinili nikakvo krivično djelo, da budu zadržani neograničeno na mjestu u kojem ne postoje građanska prava, itd. Model svjetskog čovjeka, pojedinca koji se slobodno kreće svijetom i svako mjesto u njemu mu je jednako blisko i “domaće” u temelju je moderne i suvremene umjetničke prakse pa je sustavno svrstavanje nekih ljudi izvan ili ispod te kategorije nešto što je senzibiliziralo umjetnike za to pitanje. Mislim da su svi autori koji su sudjelovali prepoznali važnost teme i pokazali da umjetničkim intervencijama ili teorijskim tekstovima mogu otvoriti problem s tamne strane globalizacije prema javnosti.