U slikarstvu Nives Kavurić posebno značenje ima pisana riječ. Svakako ne samo grafičko; jer o ravnopravnosti crte i crte nije potrebno raspravljati. Riječ je sredstvo jednog drugog izraznog područja, ali ostaje ličnost kao zajednički nazivnik. Ne postoji nikakav razlog zbog kojeg bi se izbor morao poistovijetiti s odricanjem; jednostavan argument mogao bi biti da se nitko nije sjetio protiviti ilustriranju knjiga (čak ni kad to čini ista ličnost koja ih piše). Ali taj jednostavni argument otpada jer riječ ili rečenica Nives Kavurić nije ilustrativna: čak ne postoji nužan koordinativni odnos između zapisa i slike. U samom početku on je svakako izravniji; spomenuli smo da tada riječ ima ulogu usmjerenja doživljaja. Kasnije, međutim, dolazi do odvajanja i autonomije; dva rezultata jednog istog procesa bilježena na različit način.
Predodžba dobiva svoj oblik a misao svoj; u tom slojevitom svijetu od podsvijesti do svijesti rečenica je izraz onog najdovršenijeg, to jest onog što se oblikovalo u izgrađenom sistemu znakova za sporazumijevanje. Mogla bi se postaviti i opća teza o simptomu "procesa resemantizacije" u času kad je potpuna sloboda likovnog djela, odustajanje od predmetnosti, posve prepustila sudbinu njegova tumačenja pojedinačnim i neizvjesnim interpretacijama; to međutim kod Nives Kavurić (naslovi slika posebno su poglavlje) nije dovoljno objašnjenje.
Kao ravnopravno izražajno sredstvo riječ-rečenica-misao zaslužila bi zasebno praćenje. Sklonost presađivanju pojmova, vezanje i izmjena apstraktnog i konkretnog (npr. Prometnik slučaja, Pregib mašte) odgovaraju spajanju žive i nežive tvari; mali zvukovni pomaci smisla (Pre-točiti-skočiti) igri metamorfoza oblika. Uspoređivanje odnosa smisla i smisla ustanovilo bi dvostruku naklonjenost paradoksu, zagonetki, crnom humoru; kontinuitet sadržaja slike i riječi dvostruku liniju od smrti prema životu. Raščlamba aforističkih bilježaka (Šutnja nužni prostor sazrijevanja, Drvo života diše mrtvim granama) ili duljih monoloških zapisa (Život je potužna priča; zato trči što brže možeš, manje čuješ manje vidiš ali intenzivnije osjećaš) bila bi pretekst za psihološki portret ličnosti autorice, što nije ni namjera ni mogućnost ovog teksta. Postoje naravno još mnogi načini čitanja (npr. odnos ključnih riječi, slikarskog postupka i motiva); jednostavnije je međutim priznati da oni i tako nisu obuhvatljivi.
Ako se saberu konvencije kojima smo etiketirali trajanje djela Nives Kavurić, onda su to komponente nadrealizma, apstrakcije i nove figuracije.
Taj nadrealizam, međutim, ima neka svoja posebna obilježja. Možda ne u smislu u kome je već upotrijebljen (Igor Zidić, Nadrealizam i hrvatsko slikarstvo, Život umjetnosti 3-4/1967.), termin "podrealizam" čini se prikladan da bude polazna tačka u njihovu tumačenju. Između "podrealizma" i "nadrealizma" postoji raspon koji prostornim prefiksima "pod" i "nad" uvodi vremensku kategoriju: "pod" i "nad" kao "još" i "više".
Nadrealizam je proširenje uobičajenog registra odnosa prema viđenom i mišljenom; pri tom je koncentracija svijesti na podsvijest samo jedan od njegovih oblika. Nadrealističko je, bilo iz kog aspekta, pre-oblikovano (što podrazumijeva jednu tačku već ustaljenog, oblikovanog). Podrealističko bilo bi, prema tome, nešto prije te tačke čvrsto ustaljenog, oblikovanog: embrion predodžbe, značenje prije jednoznačnosti. Upravo na tom području kretalo se slikarstvo Nives Kavurić.
Kod svih triju određenja, uostalom, treba postaviti ograde: kategorije proizlaze iz djela a ne djelo iz kategorija. Varijante su dovoljno lične da na svojim međusobno graničnim područjima — a uvijek se kreću na njima — izbjegnu standardnu klasifikaciju. Lično Nives Kavurić ona je kvaliteta koja je izdvaja kao znatnu i posebnu vrijednost unutar našega mladog slikarstva.

Željka Čorak, Mimetika metamorfoze,
bilješka o Nives Kavurić Kurtović

Autografija
Više od pola stoljeća je Nives K. -K. u hrvatskoj umjetnosti ustoličena matica svojih umjetničkih košnica, njihovih šumova, mrmora, zujanja, cikanja, tonskih i atonalnih pjevušenja, muklih očaja i vapaja, ljekovitih ironija, hihota humornih morfema koji se zbivaju iznad i ispod običnih slušnih frekvencija. Transkribirane su u autografsko likovno pismo ispisano grafijom i grafemima bića u potrazi za razlozima i u žudnji za jasnoćom. Bez zazora prema osobnom i intimnom, ničiji sljedbenik, bez okrilja uzora, bez obrane stilskim kozerijama i aktualnostima. U nimbusu nezaštićene ranjivosti poistovjetila je svoje napore s usudom svojega dara, svoje ruke, svojeg duha, svoje osjećajnosti i osjetilnosti. "To je stanje košmara svijesti i podsvijesti, kad sve ulazi a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti. Mogu reći: gotovo prerasle do fizičke boli! Vrijeme punjenja bez razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti. Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno; to je stanje kad fizički i psihički bolujem, da bih ponovno dotakla zdravlje. Nabujalu energiju treba razodjenuti do njena smisla." (Nives K. -K., 1976.)

Izvan svjetovnog
U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K. -K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Očiju širom otvorenim u najvećoj usredotočenosti duha, tijela Nives K.-K. svjedoči svojem zurenju u poniranje i izranjanje života kojega stvara – i sama u njega ponirući i izranjajući iz njega istodobno ranjena i zacjeljena. On je izvan gravitacije, izvan središta i izvan svjetovnog. Pulsira izvan dimenzija (pa i vremena) prelijevajući se preko rubova površina u izričaju koji svojom linijskom grafijom i obrisom podjednako biva crtežom i slikom i pismom. U crtežu i pismu koji je hraniteljski i koji se hrani na humusu prvobitne praznine podloge gdje se u prešutnom suglasju, u ritmu disanja, dinamici geste i traga ruke ispisuje panoptička slika svijeta. Između (pra)počela ili izvora te kraja i zamračenja – koje može biti i svijetlo praznine ili punine – Nives je stvarala, rastirala i diseminirala populaciju svih gestacijskih doba, razgradila je mitove i njihovu genealogiju, dotakla je opća mjesta vlastite i naše zajedničke osjetljivosti. Milosrđe i zazor, pobunu i pomirenje, odbijanje i prihvaćanje, nježnost i čuđenje. Zaludnost, podsmjeh, smijeh. Jednom oslobođeni demoni čuvstva postali su neukrotivi i žive simultano u lelujavom amnionskom prostoru gdje se naslanjaju jedni o druge, odupiru se jedni od drugih ili snubljuju ljubavnom blagošću. Pripitomljavaju se u strukturama – koje su u selidbi sferama atopičnih fantazija privremene – čiji je prostor obitavanja fluidan, beskonačan, neoznačen, neimenovan i promjenjiv. (…)

Iz predgovora Margarite Sveštarov Šimat uz izložbu Nives Kavurić-Kurtović naslovljenu Putovanje zakutcima trajanja (uvijek na zavoju) održanu od 19. travnja do 29. svibnja 2016. u Galeriji Klovićevi dvori koju su priredile kustosice Danijela Marković i Koraljka Jurčec Kos

Nives Kavurić-Kurtović rođena je 18. siječnja 1938. u Zagrebu, gdje nakon gimnazije upisuje Akademiju likovnih umjetnosti 1957. godine. Diplomirala je grafiku i slikarstvo 1962. u klasi prof. Frane Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica Majstorske radionice Krste Hegedušića. Samostalno izlaže od 1963. godine. Od 1971. članica je Galerije Forum. U statusu samostalne umjetnice djeluje do 1983., kada počinje raditi kao profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1997. postala je redovna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao prva žena akademik u Hrvatskoj. Slikarstvo N. K. Kurtović zasniva se na lirskom prikazivanju ljudske figure.
Unatoč tome ne ustručava se dotaknuti ozbiljnije teme, te teme koje opisuju stanje duha. Tako često nailazimo na figure žena, ljubavnika i slično. Često ispisuje svoje ili tuđe tekstove. Služi se stečevinom informela i novog shvaćanja prostora. Njene figure, gotovo bestjelesno lebde u prostoru, a istovremeno djeluju stvarno s naturalističkim detaljima. Slikarica je prepoznatljivog rukopisa, harmoničnog kolorita i poetiziranih naslova.
Članica je HDLU-a, a studijski je boravila i izlagala diljem Europe i SAD-a. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima su najprestižnije prva nagrada 1967. u Parizu na Biennalu mladih, 1968. prva nagrada u Grazu, 2. Internationale Malerwochen, 1973. godišnja nagrada "Josip Račić", 1982. u Rijeci Grand prix na 8. međunarodnoj izložbi originalnog crteža, 1990. u Zagrebu na 25. zagrebačkom salonu prva nagrada za slikarstvo, 1999. u Zagrebu središnja nagrada "Vladimir Nazor". Ima više od stotinu samostalnih i oko tisuću skupnih izložbi. Djela joj se nalaze u muzejskim, galerijskim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu. "Svećenica duha", kako je lijepo i sažeto okarekterizirala Marina Baričević u svojoj knjizi Lica bez sjene, napustila nas je u Zagrebu 30. listopada 2016.