Voljeti, biti prevaren, biti
ljubomoran – to skoro svatko umije.
Drugi put je neugodniji: biti ljubomoran,
biti prevaren i voljeti.

Karl Kraus, Die Fackel, 1909

Kodiranje ženskosti tjelesnošću ima za posljedicu to da muškarce ostavlja slobodnim da nastane ono za šta oni (pogrešno) vjeruju da je čisti konceptualni poredak, dok im, u isto vrijeme, omogućava da zadovolje svoje (ponekad poreknute) potrebe za tjelesnim kontaktom tako što imaju pristup ženskim tijelima i uslugama.

Elisabeth Gross, Volatile Bodies

“U onom smijehu koji…potresa sve familajarnosti misli – naše misli, one koja ima naše godine i našu geografiju…” tako ide čuveni Foucaultov predgovor Riječi i stvari, zatim citira Borgesov citat nekakve kineske enciklopedije – palimpsest imaginativnog – i filozof nam raskriva, našim opet prizvanim performativnim čitalačkim činom, kako to protječe “miniranje diskursa”, kako se raspada “susjedstvo stvari” i usiljeno”boravište poredaka stvari i stvari jezika”, odnosno kako se ludički “obesnažuju kodeksi jezika, percepcija i praksi”. A to ‘monstruozno’ zasmijavajuće izbija u plesu bizarnog kad taksinomijsko i tabelarno pribiranje i filtriranje svijeta odmjenjuje šašavo mitsko u besmrtnom Borgesovom kvazinavodu podjele životinja na: ...
(pročitajte...)

Evo je, Marilyn, čudovišna družica ženomrsca: ti zanjihani kukovi, taj utegnuti struk, kipuće, neizbježne grudi. Da što je ona drugo do žena stvorena za seks? Pa čak ni žena: prosti, naivni um djeteta transplantiran u tijelo odrasle žene. Seks s njom bio bi kao da jedeš sladoled, napisao je Norman Mailer1. Nije bio u pravu: prije će biti kao da si u parku oteo slatkiš od nekog djeteta. Marilyn je žrtva koja se neće, ne može suprotstaviti, pa je seks s njom pedofilski san: radi što hoćeš, neće nikom kazati. Kako će otrčati mamici kad zna, duboko u sebi, da te je ona nagovorila, navela na to? ...
(pročitajte...)

Pravilnije “Musa”, ime dolazi iz antičke Grčke, i označava boginju koja se bavi inspirisanjem stvaralaca u oblasti reči, pomaže im da nađu prave, i daje im dovoljno daha da sve to iskažu. U kulturi u kojoj se tekst čita samo glasno, lako je razumeti potrebu za takvom boginjom. U poznija doba antike, Muza se umnožila, svaka posebno se specijalizovala za poneku umetnost, i kao grupa od devet, ove nove muze pratile su boga Apolona. Najkraće rečeno, od Muse su postale muze, i njihova karijera u zapadnoj kulturi sve do danas ne pokazuje znake opadanja. Sem mitske muze, nevidljive ili samo umetniku vidljive muze koja obično leti oko njega i ne ometa (ali i ne pomaže) njegov materijalni opstanak, evropska kultura je prenela mitsku sliku i na realne žene, one koje umetnike inspirišu, pomažu, i čine da svakodnevica ne ometa njihov kreativni umni rad. Ova ženska ikona izaziva odmah ironični smešak – ali postojanje muza još i danas govori o tome kako su se muškarci potrudili da ikonu sačuvaju i maksimalno iskoriste...
(pročitajte...)

Yeatsov antologijski sonet Leda and the Swan (Leda i labud) može se tumačiti s više različitih aspekata. Reći ćemo da je on političke tematike, ili da je inspirisan Nietzscheovom Željom za vlašću; da pjeva o mudrosti dosegnutoj putem nasilja, ili da je bogat mitološkim implikacijama. No, može se protumačiti i kao njegova vlastita fantazija silovanja u kojoj je Maud Gonne „Leda“, a on „Labud“...
(pročitajte...)

Iako prisustvo žena u armiji ima dugu istoriju, i poznata je većini nacija i kultura, njihove uloge u vojsci, a pogotovo u ratovanju su oduvijek bile, uglavnom, marginalizovane i kontroverzne. Tek zadnja decenija XX stoljeća, usljed nagle ekspanzije ratova i okupacija, donosi ženama mogućnost da dobiju prominentniju ulogu u vojsci i ratu. Međutim, diskusije da li žene treba uopšte da služe vojsku, zašto i ukoliko se to od njih očekuje na šta treba da njihova uloga svede, još uvijek traju...
(pročitajte...)

Žena je inspirativna razmjenjiva roba na falokratski mjerljivom tržištu. Pogotovu u ratu. Tad je dostupna i potrošna zabava izmorenom ratniku. Zajamčena razbibriga milom ili silom. Pa i kad rat utihne, za nju, oštećenu robu, tek se otvara još dramatičniji front. Jučer trofej, a danas plijen prezira. Nije Färberböckova anonimna Berlinčanka zalud toliko razbudila puritansko licemjerje svojih sunarodnjakinja i sunarodnjaka koji su kompenzacijsku utjehu za sav tragizam i sram što je isplivao na površinu usljed dubokog nacionalnog fijaska, pronašli u dijeljenju lekcija za ukaljanu čast i dostojanstvo njemačke žene – majke, kćeri, sestre, supruge. Kao da ništa od tih zlatnih vrijednosti u razgalamljenom četverolistu patriotskih gordih uloga, nije ni okrznuto masovnom nacističkom avanturom. Njena priča oduvijek privlači, poput svake otvorene rane, ponajprije gospodare moralističkih zunzara, a potom tek uvlači u bolni labirint rodno-spolnih uvriježenih konflikata. Nažalost ni izlazi iz tih psihičkih mreža, egzistencijalnih katakombi, nisu ništa prihvatljiviji od slijepih ishodišta. Arijadna – eto mitom sublimirane, povijesno iscijeđene, ideologijom udijeljene ženske sudbine. Ženi je rezervirano ‘drugorazredno’ pravo građanstva, odbijala ne odbijala se ukrcati na to civilizacijsko krstarenje...
(pročitajte...)