Svet je pun lažnih srećnika…Sve u svemu osećam se duboko usamljenim, i mislim da je to dobro. Ne računam s težinom zapadnjačke tradicije kao važećim pasošem, a kulturno sam veoma udaljen od istočnjačke tradicije, u koju takođe ne želim da se uzdam radi kompenzacije. Istina je da sve više gubim poverenje u sebe, i zadovoljan sam…neko će pomisliti da je pisac koji se upinje da uništi svoj pribor za rad apsurdan slučaj. Ali meni se pribor čini lažnim. Hoću iznova da se snabdem, polazeći od nule.

Julio Cortazar

Istinsko se saznavanje svodi na bdenje u pomrčini: od životinja i od naših bližnjih razlikujemo se jedino po zbiru nesanica. Koja je to značajna ili neobična ideja koja nam je došla od nekoga spavača? Dobro spavate? Imate spokojne snove? To znači da uvećavate bezimenu rulju…Istorija je ironija u kretanju, cerenju Duha kroz ljude i kroz događaje.

Emile M. Cioran

Smrt, između ostalih vjerodostojnih prevodilačkih prerušavanja, čuvena je i kao Jungov pad u kolektivno nesvjesno. Ne mora se nepristojno zavirivati u ključali duševni ocean azilanata da bi se omirisalo onirično stvrdnuto značenje izbliza. Ne! Podosta je svakom trešteno trijeznom zamisliti ostatke svojih ostataka kako ih kad i gdje nesvjesno povraća. Ispljune kao dugo sanjani povratak, uskrsnuće. Recimo da se, brodolomno izbačeni na obalu nakon dva stoljeća pojavljujemo u munjevito šarmantnom, karakterističnom mentalitetnom češkanju obrva ponad ambisa zadovoljstva nekog ko uopće nije naše loze ugarak. Ili pak kao grimasa, tik usljed žulja na čeonom režnju, nekog opet, a kom je stražnjica utrnula od istog tog pitanja nepropusna postamenta. Nabrajat’ bi se moglo u nedogled! Blijedi nada čak i kao kaligrafski potez eruptivno mitskog prkosa...
(pročitajte...)

... Onanist, prdizvek i ljudožder – kada sam poštom poslao rukopis onoga što će postati moja prva knjiga, on je kao naslov imao Diogen ljudožder. Uvijek sam volio filozofa iz Sinope – uostalom, on posta predmet druge moje knjige – a osobito njegove filozofske vrline. U književnost sam ulazio gromoglasnom rečenicom koja se svidi mome izdavaču: onanist, prdizvek i ljudožder itd.... Ona je najavljivala boju: od tijela – ovdje uzgredno tijela filozofa – stvarao sam predmet svoje osobite sklonosti. Podjednako, način da se nastanim na epikurovskoj materijalističkog teritoriji, u antičkom smislu riječi...
(pročitajte...)

Ekonomska i financijska kriza koja je eksplodirala ujesen 2008. izazvala je izuzetno izvanredno snažnu promjenu u carstvu političkih imaginarija. Kao što se prije nekoliko godina govor o klimatskoj promjeni u mainstream medijima ismijao i odbacio kao pretjeran i apokaliptičan, a onda je gotovo preko noći činjenica klimatske promjene zapravo postala pitanje općeg slaganja, tako je ekonomska i financijska kriza preinačila prevladavajuća gledišta na kapitalizam i socijalizam. Samo se godinu prije svaka kritika neoliberalnih strategija deregulacije, privatizacije i smanjivanja struktura blagostanja – a kamoli samog kapitala – u prevladavajućim medijima odbacivala kao luđački govor. Danas Newsweek na svojoj naslovnici objavljuje, s tek malo ironije: Sada smo svi socijalisti. Vladavina kapitala iznenada je otvorena propitivanju, od ljevice do desnice, a neki oblik socijalističke ili keynesijanske državne regulacije i upravljanja čini se neizbježnim...
(pročitajte...)

U velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu 26. jula 1967. godine Hannah Arendt održala je predavanje o Walteru Benjaminu1. Neposredno prije nego što je počela govoriti, u amfiteatar je ušao Martin Heidegger, koji nikoga o tome prethodno nije obavijestio. U dvorani se začuo žamor. Iznenađena, Hannah Arendt je započela riječima: ‘’Verehrter Martin Heidegger, poštovani Martine Heideggeru, dame i gospodo…’’...
(pročitajte...)

Žarko, si ne le priča, pačpa tudi izpričevalec dogajanjem v hrvaški filozofiji in kulturi zadnjih desetletij. Kako bi jo okarakteriziral?
Devedesetih godina 20. stoljeća hrvatska filozofija i kultura bile su zatočenicom političke konzervativne revolucije u znaku obnove tzv. tradicionalnih nacionalnih vrijednosti. Rezultat te “duhovne obnove” bio je srozavanje intelektualne razine kompetentnoga dijaloga sa svijetom. Povratak u prošlost u postmoderno doba uvijek završava s fundamentalizmom. Izgradnja identiteta iz takve filozofije i kulture imao je za posljedicu karikaturalno shvaćanje europskog duhovnoga horizonta kao neohistoricističkog kiča. Posljednje desetljeće stanje se normaliziralo. Postoje različite orijentacije u filozofiji već na razini fakulteta na kojima se predaje filozofija (Filiozofski fakultet, Hrvatski studiji, Katoličko-bogoslovni fakultet, Filozofski fakultet Družbe Isusove, svi u Zagrebu, te Filozofski fakultet u Rijeci, Zadru, Osijeku). Također postoji i snažna alternativna teorijska scena u Zagrebu u okružju djelovanja multimedijalnog Insttituta (MaMa). To je izvaninstitucionalno središte različitih neomarksističkih, anarhističkih, aktivističkih teorijskih inicijativa i pokreta, dok je akademska filozofija u Hrvatskoj i njoj pripadne koncepcije kulture usmjerena na bioetiku, analitičku filozofiju, poststrukturalizam, kulturalne studije (cultural studies), novu fenomenologiju, antropologiju. Filozofija nije tek ogledalom razvitka hrvatskoga društva i njegovih trauma i nada. Ona je ili specijalizirani akademski diskurs posjednika posebnih kompetencija u društvu i kulturi ili čuvar riznice tradicije koju neodgodivo treba osloboditi ideologijsko-političkog zagrljaja. Mogao bih parafrazom kazati u skladu s temeljnim idejama Lyotardove filozofije – na djelu je postmoderno stanje u stanju mirovanja. Budući da sam dijelom i sam sudjelovao u premještanju filozofije i kulture iz okamenjenih institucionalnih središta i djelatnosti spram novih glasova i nove orijentacije u deset godina otkako je utemeljen časopis za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, stanje bih mogao dodatno opisati i kao decentrirani sklop kulture otvorenosti spram Drugoga...
(pročitajte...)

I nasumična berba ’56. godine prošlog vijeka pokazaće se izvanredno rodnom. Uz svu obazrivost neka krene. Zasmijavajućom učtivošću i prisnošću s tadašnjim posjednikom aparata, naravno iz recentne perspektive, tog ljeta gospodnjeg TV-dnevnik uživo otpočinjao bi sljedećom kurtoaznom gestom: “Dobro veče, gospodine Bakariću…” Odmah, dok smiješak ne natitra, provaljuju i tiskaju se analogije, rasprskavajzući taj detaljčić, iako nimalo bezbojan i nenakumljen nevažnošću. Preklapaju se krupan i tanak događaj, ključan i sporedan, sugerišući prostorno-vremenske, ali i ambijentalno duševne raskorake i razrokosti. Sustižu se i naganjaju, stežu i grče otaljavajući snošaj mala i velika kazaljka. Suprotni smjer očitava mali život, gdje jedna brza, druga kasni, i tako na smjenu, kucaju na uzbunu, na izbor, a obe jednako odbijaju doprinoseći po dubini anahroniji, kad god se neobično u promišljanju sljube i sjevnu začenjem. Onespokojavaju uhodanim odudaranjem. Kad god se, čak i predimenzionirani ili slegnuti sadržaji, razdrijemane bizarnosti, zategnu unatrag i otpuste navijeni, ili usprave u propanj. Po srijedi je nekakav kardanski prijenos želja i nada, strahova i čuđenja, revidiranja gnjeva i bunta, vjere i očaja u damaranju rekonstrukcije. Svejedno kloparalo se zaprežno, tabanalo, truckalo šinama, drmusalo na tovaru, ono neukroćeno bježalo ili izdisalo, lipsavalo u neuhvatljivom žilavljenju ili balavilo u šundu i sujevjerju, škripalo uzbrdo, stenjalo, soptalo ili klizeći strugalo, kotrljalo ‘nizastrmo’, smuđeno uz ognjište, ravnomjerno zoblju sekunde i udarajući natuku takt, nabacuju i drže neraskiven ritam...
(pročitajte...)