Neosporno je da potrebe i želje mogu biti i jesu manipulirane i izvitoperene. No ideologija ih ne podstiče i ne budi – ona ih samo koristi.Eto tu pronevjeru stvarnosti treba otkrivati i o njoj govoriti… No antiideološka strategija ima još jedno izvorište:
to je otkrivanje i prokazivanje smicalica ideologije.

Mikel Dufrenne, Umjetnost i politika

Kao što bolesnik koji leži u groznici sve riječi koje dopiru do njega prerađuje u vrtoglave predstave delirijuma, tako i duh vremena hvata svjedočanstva o bivšim ili dalekim duhovnim svjetovima da bi ih privukao sebi i bezosjećajno uključio u svoje sobom obuzeto fantaziranje.

Walter Benjamin, porijeklo njemačke žalobne igre

Čovjek lovi noću, u REM fazi, posreće li se okolnosti, odlijepljen nadlijeće i gosti se čudovišnim prizorima. No kudikamo češće zaluta, jalovo kompenzacijski, na groblje uskrsnutih Želja ili ravno u nasade mesožderskih Simbola. Po toj neizlječivoj, ali i reaksirajućoj navadi, manje-više, svako je osamljeno stvorenje u srodstvu s Elliotovim, karikaturalno šarmantnim, Max Jerry Horowitzem. Međutim, udarni talasi, pijaca i teferičsnova na javi, gdje je uglavnom plijen, a rijetko sudionik, carstva indiskrecije vode računa jedino o njegovu basnoslovnu poniženju, naravno, uz adekvatnu motivirajuću novčanu naknadu – i gaće intime, nevino žućkaste, po strogim procedurama spektakla, ističu se visoko na jarbolu u znak predaje. Piraterija bizarnog neukusa hara i globi naivnost i lakomislenost, znatiželju i nedotupavost, prekomotno namještene u prvim redovima vrućih mušterija konzumerizma. Vjenačanja s trivijalnim i istovremeni sprovodi slobode odvijaju se u pidžamama i spavaćicama reality showa, a prenakoćeni kumovi i svati dobro su znani poklonici i zagovornici starog načela, ne bog zna kako u novom ruhu: panem et circenses. Jeftina zabava uzima danak investicijskim zaglupljivanjem, a njeni ovisnici skončavaju kao krotitelji muha posred svinjca civilizacijskih blagodeti. Ujedno i kao brazdajući kalupi, prijeteći sastojci budućih poražavajućih statistika...
(pročitajte...)

Naoko je baš sve što se dešava u životima ljudi zapadnog kapitalističkog društva stvar izbora. Može se odabrati identitet, seksualna orijentacija, religija, imati ili nemati djecu, možeš prepraviti vlastito tijelo, čak i spol promijeniti i također se nadati nekoj moći nad onim krajnje neizlječivim u životu – kad i kako umrijeti. Foucaultova vizija iz njegovih posljednjih radova o historiji seksualnosti bila je načiniti umjetničko djelo od samoga sebe. Izgleda da je dominantna ideologija ovaj prjedlog danas u potpunosti prigrlila...
(pročitajte...)

Ulicama je prolazio gradski svijet lijepo odjeven.....Majka je malog Jože stigla u grad iz sela koje je od grada bilo udaljeno dobra četiri sata hoda... Bila je umorna i gladna, ujutro za sebe nije kupila kruha da joj desetica koju je čuvala za Jožu ostane cijela... piše Ivan Cankar u pripovjeci “Grijeh”. Čekala ga je pred školom, no Joža se pravio da je ne poznaje, zastidio se njezine odjeće ... “i velikog svežnja, a u tom su svežnju bile njegove nove košulje, koje je majka noću šila, i po kojima su kapale njezine suze.” Joža je to, većposlije podne, pokušao ispraviti, osvijestiti... “Davno je to bilo, a na njegovoj duši još leži grijeh, težak i velik kao prvog dana, i tako mu je život sada prepun žalosti i patnje”. (Ivan Cankar, “Grijeh”, Istina i ljubav, prijevod Tone Potokar, Školska knjiga, Zagreb, 1995., str. 39.-41.)...
(pročitajte...)

U suvremenoj društvenoj i političkoj teoriji u posljednjih dvadeset godina postoje dvije struje od središnje važnosti za promišljanje moderne ekonomsko-političke i kulturne globalne konstelacije: to su neoliberalizam i socijalizam. Iako se čini da smo nakon pada Berlinskog zida svjedočili veličanstvenoj pobjedi neoliberalne doktrine, događaji u protekla dva desetljeća pokazali su u kojoj je mjeri takva pobjeda bila privremena, krhka i varljiva. Ako su ljevica i marksistička društvena teorija tradicionalno bile smještene u širi kulturalni okvir moderniteta, onda su neoliberalizam i tzv. treći put kao njegova suvremena ideološka krinka označitelj postmodernih tendencija. Nakana ovog teksta je pružiti kratki kritički osvrt na neke suvremene teorije koje se bave trenutnom konstelacijom ljevičarskih i neoliberalnih snaga, odnosno pružiti prikladni interpretativni okvir za tumačenje dijalektike kapitalističkog moderniteta. Nakon sažetog iznošenja općih ekonomsko-političkih i društveno-intelektualnih parametara recentne društvene teorije, pokušat ću dati presjek osnovnih strujanja unutar pojedine doktrine i kritički revalorizirati njen značaj u navedenoj društvenoj konstelaciji. I neoliberalizam i nova ljevica svoju su kreativnu energiju proteklih desetak godina uvelike ulagali u utopijsku misao, odnosno cijeli niz radikalnih mislilaca bio je okrenut spram zamišljanja realnih utopija, što je činjenica sama po sebi dovoljno intrigantna i poticajna za konstruktivnu i plodotvornu raspravu, tim više što su historijski gledano upravo ljevica, odnosno socijalizam tradicionalno držali primat nad utopijskim mišljenjem. Na sličan način, iznenađuje i svojevrsni teološki zaokret koji je učinila ljevica zadnjih godina, zaokret kod mnogih ljevičarskih autora kao rezultat radikalno novog promišljanja pojmova univerzalnosti i solidarnosti (čemu ću se još vratiti kasnije), što ne znači samo da je desnica izgubila monopol na Bibliju, kao što navodi jedan autor, nego i da je došlo do korjenite promjene u restrukturiranju diskurzivnog polja ljevičarske teorije u kojem je došlo do pojave novog mišljenja kolektivne emancipacije. Ovo je samo jedan od brojnih primjera velikih strukturalnih promjena na području društvene teorije, a da bi se one ispravno promislile, potrebno je poći od osnovne premise ovoga teksta na kojem je potrebno izgraditi temelje za suvremeno razmatranje fenomena neoliberalizma i socijalizma...
(pročitajte...)

Apologija moći se razvija označiteljskim praksama koje se odigravaju u posrednim ukazivanjima na moć: alegorijom, mitologizacijom, fetišizacijom, identifikacijom ili, onim što je nazvano u teorijama o avangardama i socijalističkom realizmu: optimalna projekcija. Apologija moći se odigrava kao označiteljska praksa koja život, rad, proizvodnju i delanje pomera iz konkretnosti u polje simboličkih zastupanja i društvenih odziva na zastupanje. Zato, i kada se apologija moći u umetnosti odigrava kao delanje ona biva simbolički isključena iz konkretnosti društvenog i postavljena kao “ekran” ili “pregrada” od simboličkih predstava prema društvenom...
(pročitajte...)

Jedan od mnogih istorijskih zapisa za ime mog grada, a ima ih desetak i svaki se opravdava logičnim objašnjenjem, govori da je to bila teritorija u koju su, s albanskih planina, dijelom i s crnogorskih, stočari spuštali pred zimu svoja stada, da bi u pitomini ravnice pred otvorenim morem, boravili na miru s ovcama nekoliko mjeseci, pred povratak u svoje zimovne katune. Ul qingj, spuštati jagnjad. Prijatelj Albanac mi kaže da je slovo ‘q’ u albanskom naslijeđe iz otomanskog doba, i da je pravilno reći: kingj, jagnjad. On potom veli da je ispravan naziv i izgovor za takvu vrstu migracije, spuštati uopšte stado za zimovanje - dimeruan ne fushe, erdhi per te dimeruar, ili bukvalno: me i ul dhent...
(pročitajte...)