ŠARČEVIĆ, ABDULAH, jedno od najznačajnijih filozofskih imena na prostoru bivše Jugoslavije, predavač ontologije, epistemologije, estetike, filozofije znanosti i povijesti filozofije, profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Prima Community College u Tucsonu (Arizona, USA), redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, osnivač Centra za filozofska istraživanja, utemeljitelj i urednik čuvene filozofske biblioteke Logos, autor brojnih djela, pri čemu valja neizostavno naglasiti osmotomni opus Odabranih spisa, koja čine, kako veli filozof i profesor Sulejman Bosto, svojevrsnu „ustrajnu apologiju humanističke kulture, filozofiju nade u ljudskost uprkos epohalnoj krizi čovječanstva“, zahvatajući ključne „probleme povijesti filozofije, spor i/ili dijalog moderne i postmoderne, ontologije, fenomenologije, filozofske antropologije, hermeneutike, filozofije jezika, etike, estetike, sociologije kulture…“ Izdvajamo: Iskon i smisao, Sfinga Zapada (1972.), ponovljeno izdanje 2000.), Iskustvo i vrijeme, De homine: mišljenje i moderni mit o čovjeku (1986.), Etika ljudskih prava, Istina i sloboda, Politička filozofija i multikulturalni svijet. Istina o istini. Svijet moderne i postmoderne. U sjeni nihilizma (2003.). Napustio nas je 15. novembra 2021.
Ukoliko je uopće dopustivo uspostavljati nešto hijerarhijski u sferi duha i onako kao što je Eugen Fink Edmunda Husserla smatrao čistim aristokratom duha, tako se i mi usuđujemo, bez ustezanja, s dubokim poštovanjem i neizmjernom zahvalnošću, epitafno, jer nam je to njegovo djelo testamentarno namrlo, smatrati Abdulaha Šarčevića takvim plemenitim duhom. Suočeni s neminovnim ishodom jednog misaono raskošnog životnog puta i sa zebnjom neobičnog opraštanja prenosimo odzvanjajuće riječi Abdulaha Šarčevića o njegovom filozofskom prijatelju u jednom od posljednjih eseja pod nazivom Istina i umjetnost koje nam je velikodušno ustupao, bez ostatka vjerujući, da smijemo, a da se nad nama ne nadvije neočekivana zamjerka, kako sve izgovoreno vrijedi i za samog autora.
Odlazak filozofa Danka Grlića, kolege i prijateljaod onih dalekih i davnih dana studija (1948. -1952.), jest svojevrsni izazov da razmišljamo o tome kako jedno misaono dostignuće, jedna nepotkupljiva volja za istinom, za otkrivanjem bijede i reda stvari i reda ideja, jedan jezik koji nije samo lijepa umjetnost riječi, samopredanost lijepom izrazu, konačno postaje djelo. Stječe oblik, u biti završni, misao o njemu je neumitno osvrt – osvrt na darove jednog čovjeka koji je, srećom, mogao ono što je zaista htio, i htio ono što je mogao: misliti. A misliti je oduvijek značilo doprijeti u samu sredinu svijeta i bića čovjekovog, ponad unutarnjih i vanjskih bedema prakse života, ponad onoga što je utonulo u tminu duše i tijela, u ljudsku pometenost, u prezrenost i samoopreznost. Misliti – to je jedinstveni čovjekov monopol, iskonsko pravo njegovog bića: pravo da pita, pravo na logiku pitanja uopće, koje nije ništa drugo do vid umjetnosti, vid života, način da se bude u središtu čovjekove društvene zbilje. Ne možemo previdjeti da se mišljenje ne može svesti na svoju žalosnu ulogu u današnjem svijetu, još manje je savezništvo s onim nastojanjima koja uslovljavaju i reproduciraju svakovrsna barbarstva prekrivena kao i uvijek humanističkom frazeologijom…
…I zaista je taj bogati i osebujni dar, u stvari, dar da se ne prihvati hipokrizija, da se za nju ne nalazi alibi u društvu i povijesti. Dioba zbilje, dioba čovjeka, mišljenja, dioba znanja i znanosti, sve to prevedeno u pojmove moderne filozofije i sociologije, sve to nisu one protivnosti života kojima je moguće izvući socijalističku alternativu. Mržnja može da služi samo raščovječenju i kraju čovjeka. No, teško je i meni razgraničiti ove dvije Grlićeve najviše forme čovječje obdarenosti. Niko to ne može iskazati. I zato, i ta igra humornog, igra slobodne ironije, daleko od svakog slavoljublja, častoljublja, svojim osobitim rušenjem svetinja, nebeskih i zemaljskih stvara jednu fresku nevidljivog, ali jedinstvenog, koja u sjećanju sudionika i svjedoka može da nadvisi svoje vrijeme. Ta Grlićeva umjetnost, analogna onoj kojoj smo se nekoć divili kod čika Miše/Miloša/ Đurića, nama dobro znanog virtuoza klasične filologije, grčkija od izvorne, jer vraća u umjetnost i one lijepe stvari koje i naše doba tjera u ništa, podsjeća me na čuvene Aristotelove riječi u Politici: „Cijelo prednjači dijelovima; svrha prednjači interesima i sredstvima; ko s općim nema veze, i nema šta da mu da, taj nije građanin, taj je ili bog ili životinja.”
Tako, uglavnom, u svečanoj plodonosnoj tišini, ranjivi poput nje, žive, djeluju i odlaze nezaboravni mislioci.