Bauk udvorništva, mahnito naizmjenično allegro ma non troppo, allegro con brio k/R/uži Uzavrelim Gradom

Nezaboravna je žaoka sekvenca iz Variole vere Gorana Markovića. Negdje, pa sredinom izvrsnog filma, pred pošašću velikih boginja u jednoj u karantin preko noći pretvorenoj beogradskoj bolnici upravnik Čole (Rade Marković) kukavički se zaključava u kancelariju i sakriva se od unesrećenih pacijenata, svog osoblja, ljekara i medicinskih sestara, bezočno ih ostavljajući na cjedilu. Na vrata mu kuca, vabeći miša van, dok mu, kroz sarkastični podsmijeh, tepa, doktor Grujić (Rade Šerbedžija):

  • Pićkin dime izlazi napolje! Umrećeš unutra smrdljivko. Zaboraviće te kelneri u skupštinskom klubu sado-marksisto…Izlazi đubre! Ljubavnica ti umire, a ti nisi u stanju nos da pomoliš, pizdo.

Potom, okrenuvši se okupljenim znatiželjnicima izgovara ključnu repliku:

  • Jedno objašnjenje, molim vas: pička – to je polni organ, a pizda to je karakterna osobina.

Ironija je bezvremena i kao što je tada pogađala sve slojeve društva tako i danas jedna, još pogubnija, zaraza hara njime: zaraza poltronstva. Postavljajući kvarnost, podlost, zlobu kao norme ponašanja umije zahvatiti ministarstva, javne servise, političke institucije, obrazovne ustanove, mjesne zajednice, desničarske građanske inicijative, tzv. hramove kulture i sportske klubove. Katkad, čitave gradove. Dokle god dopiru autokratski pipci ispod kamena ispuzale satrapije u kvazidemokracijskim ambijentima. U društveno-političkom djelovanju i ponašanju tada se besramne niskosti i beskarakternosti naprosto konvencionaliziraju, a otpori toj mentalnoj boleštini prorjeđuju, postaju nečujni i nevidljivi. Upravo takvo stanje zavladalo je više ne  Gotham City-jem, već prezrelo  Sin City-em. I mi sami (Zeničke sveske)  smo, po treći put, nakon što smo najureni iz gradske biblioteke i gradskog muzeja, ‘ograisali’ na njega. Odnosno na njegove personalizacije.

Neutješnost pojačava činjenica što uopće nismo usamljeni. Možda smo čak ovog puta u Bosanskom narodnom pozorištu bili kolateralana šteta, a cilj je bio Kamerni orkestar s istim formalno-pravnim statusom. Kako se sad već bivši direktor teatra outao? Šutnjom? Bingo! Nevažno je li bio „cinično nemoćan“ ili na odlasku, iskusno „flegmatično dozreo“. Prljavi posao čestito i revno odradio je vladika upravnog odbora, crnogorski vehabija, kodnog imena Miralem. Pošteno ga je i zaradio, vođen golim interesom udvarajući se, uglavnom, bošnjačkim vlastodršcima.

U ovom slučaju iskazao je pseću odanost glavnom gradskom dušmaninu cuka. Sasvim svejedno je li ona tražena i očekivana od strane dupelizaca nezasite karikaturalne verzije Milana Bandića ili predizbornih otpadnika iz sarajevskog kantona toliko primamljivih za tv-zunzare. Kandidati toliko salijeću da je pretrpanom čmaru nužan relaksirajući flobian baš  kako je zadovoljno nasmiješen ušećereni slavodobitnik izgledao na jumbo-plakatu za posljednje izbore. Stoga niko bolje personu s živopisnim provincijalnim backgroundom iz Markovićeva filma ne utjelovljuje nego  Očuh Grada. Upravo sada i ovdje da im se nije toliko „zahaturio“ dobrodošao bi mu jedan cuko lovac na tartufe da nanjuši lakeje, svejedno crne ili bijele pošto su funkcionalni samo probavljeni. Pa ipak, baš kao autokratski K F prevedi kao konvertitski fićfirić tobož urbane  inicijative i peksin kolekcionar prljavog veša svoje nekadašnje političke orijentacije do njihova protukandidata ne drži koliko ni do pišljiva boba. Jer, opsjenarski, na oduševljenje asfaltiranih pristaša uvijek prijeti iz ćulafa izvući rezervnog krepanog zeca. A koliko potcjenjuje Zeničane, čak i one s periferije, uobraženo je siguran  da nikad ne bi glasali za Vlaha ili Vlahinju. Potvrdio je to ne tako davnim kapricioznim ustrajavanjem da dvanaestoaprilsku nagradu utrpa kellner brudersima. Dakle, nemuslimane i nebošnjake obožava i podnosi  tek u dekorativnoj smrznutosti kola s pomalo zaboravljene reklamne  ambalaže Linđo keksa.

Ne budu li se građani pri darivanju četvorogodišnjeg mandata vodili principom mene tekel ufarsin (izmjereno, odvagano, odijeljeno) skončaće kao beskućnici upućeni na kućno liječenje svojih zabluda, nepromišljenosti i lakovjernosti čestito poodmaklih u notorni stadij usljed ovisničke navučenosti na opojne kadifice i latifice s gradskih mostova.

Nermin Sarajlić, urednik Zeničkih sveski  


Zeničke sveske broj 31/32