| |
|
Slavoj Žižek (1949) – slovenački filozof i nastavljač Lacanovog ogranka psihoanalitične teorije, izvanredni autor s polja sociologije kulture i kulturalne kritike, poltičke filozofije i kinematografije, post/moderne i marksizma, prvi doktorat iz filozofije stekao je na temu klasičnog njemačkog idealizma 1981., dok će drugu doktorsku disertaciju, naslovljenu Lacanovo čitanje Hegela, Marxa i Kripkea obraniti 1985., živi i djeluje na Odsjeku za filozofiju u Ljubljani, dosad je publicirao oko četrdesetak djela od kojih izdvajamo: Repeating Lenin, The sublime object of ideology, Irak - posuđeni čajnik, O vjerovanju: nemilosrdna ljubav, First as Taragedy, Then as Farce, Ticklisch Subject, Paralax View, Welcome to the Desert of the Real…
Odustane li se od przničarenja po bibliografskim plitkostima, te instalira pretraživač neobičnosti recepcije Žižeka neočekivano se otkriva čudesna maestralnost autora i njegova opusa kroz sukus dojmova također iznimnih autora. Najprije Žarko Paić iz pogovora Žižekovoj knjizi Irak: Posuđeni čajnik: “Smisao za skandal i provokaciju u trenutku teoretskoga i moralnoga pada mnoštva dotada pravovjernih marsksističkih mislilaca, Žižeku je zajamčio i naklonost izvanakademskih krugova u svijetu.” Potom Paul A. Taylor glavni urednik časopisa International Journal of Zizek Studies: “Unatoč prožimajućoj sumornosti velikobritanskih sveučilišta, a da ne želim zvučati tako patetično kao Robin Williams u Društvu mrtvih pjesnika, još uvijek postoje trenuci u kojima možete vidjeti kako oči studenata zablistaju kada otkriju da postoji i drugačiji način mišljenja o svijetu osim onog dominantnog. Još jednom, to je Žižekov parallax view ili njegov looking awry i još uvijek nisam tako otupio/ciničan da me nije dotaklo kada sam prvi put susreo Žižeka.” I najzad Carsten Strathausen u kritici neoljevičarske ontologije: “Prema Žižeku, Lacanov subjekt nije tek strukturalna praznina (kao što tvrde Badiou i Laclau), nego se javlja na tom mjestu jedino kao proizvod retrospektivnog efekta njegove neuspjele reprezentacije u jeziku.” I malo prije:”…ontologija viška usredsređuje se na životne mreže koje nastaju ispod razine reprezentacije(stoga i neovisne o njoj), dok se ontologija manjka fokusira na stvaranje identiteta putem reprezentacije. Slijedimo li ovakvu shemu, onda Deleuze, Hardt , Negri i Agamben nedvojbeno pripadaju ontologiji viška ili obilja, a Laclau, Mouffe, Badiou, Žižek i Ranciere ontologiji manjka.” |
|
|
|
|
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva |
Projekti |
edicija "Missing Link" 
