DUG PUT OD WAGNERA DO KAFKE

Osnovna ideja ove Žižekove knjige veoma je jednostavna. Desetljećima se baveći Lacanovim djelom, analizirajući gotovo sve njegove segmente i primjenjujući ih najčešće na tumačenje fenomena masmedijske kulture, istovremeno uspostavljajući i redefinirajući vezu psihoanalize i marksizma, Žižek je zaokružio svoj tematski ciklus obradivši većinu velikih imena iz prošlosti (bili oni filozofi, znanstvenici, pisci ili umjetnici u širem smislu riječi) koja su na ovaj ili onaj način bili povezani s Lacanom, imena koja je Lacan koristio kako bi svojoj hermetičnoj teorijskoj podlozi pridodao životnost. Upuštao se u dijalog s velikim misliocima iz različitih epoha, no neke od njih kao da je posve zanemario ili im se obraćao tek usputno, ne smatrajući ih značajnim za artikulaciju svoje teorijske pozicije. Žižeka ovdje zanimaju upravo takvi “tihi” ili “prešućeni” sugovornici, napose iz područja književnosti i opere....

Tonči Valentić

Nije li to stav hedonističkog Posljednjeg Čovjeka? Sve je dozvoljeno, u svemu se može uživati, ALI tome svemu oduzeta je supstanca koja ga čini opasnim. Današnji hedonizam kombinira zadovljstvo sa suzdržanošću – ne radi se više o starom pojmu “prave mjere” između zadovoljstva i njegova obuzdavanja, nego o nekoj vrsti pseudo-hegelijanskog neposredovanog podudaranja suprotnosti: akcija i reakcija se trebaju podudariti, sama stvar koja izaziva štetu treba joj biti i lijek. Krajnji primjer za to je bez sumnje čokoladni laksativ, dostupan u SAD-u, s paradoksalnom zapoviješću: “Imate zatvor? Jedite više ove čokolade!”, odnosno upravo te stvari koja izaziva konstipaciju. Ne nalazimo li ovdje čudnu verziju Wagnerova poznatog “Samo koplje kojim je rana nanesena može ju izliječiti” iz Parsifala? A nije li negativan dokaz za prevlast ovog mišljenja činjenica da se prava neobuzdana potrošnja (u svim svojim glavnim oblicima: droga, slobodni seks, pušenje…) javlja kao glavna opasnost? Borba protiv ovih opasnosti jedna je od glavnih investicija današnje “biopolitike”. Očajnički se traže rješenja koja bi reproducirala paradoks čokoladnog laksativa. Najviše se tomu opire “siguran seks” - pojam koji navodi na prihvaćanje stare izreke “Nije li seks s kondomom isto što i tuširanje u kišnoj kabanici?”. Krajnji cilj ovdje bi bio, na tragu dekofeinizirane kafe, izmisliti “opijum bez opijuma”: ne čudi što je marihuana tako popularna među liberalima koji ju žele legalizirati - ona već JESTE neka vrsta “opijuma bez opijuma”.

Isto vrijedi i za uvjerenja: želimo da drugi (naša djeca, primitivniji ljudi) vjeruju za nas, umjesto nas. Tu prebiva pitanje današnjeg pozivanja na “kulturu”, “kulturu” koja se javlja kao središnja životna-svjetska kategorija: danas mi više “stvarno ne vjerujemo”, mi tek slijedimo (neke) vjerske rituale i običaje kao dio poštivanja “životnog stila” zajednice kojoj pripadamo (Jevreji koji ne vjeruju pridržavaju se košer-pravila “iz poštovanja prema tradiciji”, etc.). “Ja baš i ne vjerujem u to, to je tek dio moje kulture” izgleda da je zapravo prevlađujući model nepriznatog/izmještenog vjerovanja karakterističnog za naše vrijeme. Šta je kulturalni životni stil ako ne činjenica da se svakog prosinca, iako ne vjerujemo u Djeda Božićnjaka, u svakom domu i čak i na javnim mjestima nalaze božićna drvca? Možda, onda, “ne-fundamentalistički” pojam “kulture” koja se razlikuje od “prave” religije, umjetnosti itd. JESTE u suštini naziv za polje razvlaštenih/impersonalnih uvjerenja - “kultura” je ime za sve te stvari koje prakticiramo, a da doista ne vjerujemo u njih, ne “uzimamo ih za ozbiljno”. Nije li to također razlog zašto znanost nije dijelom takvog pojma kulture – ona je previše stvarna? I ne odbacujemo li zato fundamentalističke vjernike kao “barbare”, kao anti-kulturalne, kao prijetnju kulturi – oni se usuđuju svoja uvjerenja uzimati za ozbiljno? Danas se krajnjom prijetnjom kulturi smatraju oni koji neposredno žive vlastitu kulturu, oni koji nemaju distancu prema njoj. Prisjetimo se zgražanja koje su izazvali Talibani kad su, ne tako davno, uništili drevne budističke kipove u Bamiyanu u Afganistanu: iako niko od nas prosvijećenih zapadnjaka ne vjeruje u božanstvo Bude, bili smo zgroženi jer talibanski muslimani nisu pokazali prikladno poštovanje za “kulturno nasljeđe” vlastite zemlje i cijelog čovječanstva. Umjesto da vjeruju preko drugih kao svi kulturni ljudi, oni su stvarno vjerovali u vlastitu religiju pa tako nisu ni imali naročitog osjećaja za kulturnu vrijednost spomenika drugih religija – za njih su Budine statue bile tek lažni idoli, a ne “kulturno blago”.

WILLCOMMEN HERR NESTBESCHMUTZER!

Za naslovni kvalifikativ kadra je neustrašivo kratkovida recepcija Žižeka, kojoj također još možda može konkurirati i parirati jedino Krležin turobno pakosni doslovni prijevod Schleiermachera, a da bi se iznuđeno značenje prelca sjena navuklo filozofiji kao luđačka košulja. Tim izumom nastoje se hulje utočišnog patriotizma otresti neugodnosti u koju ih sugestivna i suptilna subverzivnost slovenačkog filozofa neuvijeno inače dovodi. Konzumeristički bjesomučan publikum - perpetum mobile, zaručen s ideologijom zabave, trga čačakalicu sumnjičenja među zubima i nabijeđen zabija je kao glogov kolac svakom ko mu se ne dopada, a na stvari uspjeva tek proburaziti i upokojiti vlastitu lošu, krvopijski nečistu savjest. Neumoljivo ekspresivna demonstracija veli: „Ukratko, efektivnost fantazije je uvjet da fantazija održi svoj stisak. Lacan dopisuje Descartesovo “Mislim, dakle jesam” kao “Ja sam taj koji misli, ‘dakle jesam’” – poenta čega je, naravno, ne-podudarnost dvaju “jesam”, odnosno fantazamska narav drugoga “jesam”. Patetičnu izjavu o etničkom identitetu treba podvrći istoj preformulaciji: u momentu kad se “Ja sam Francuz (Nijemac, Jevrej, Amerikanac…)” preformulira u “Ja sam onaj koji misli, ‘dakle ja sam Francuz’”, jaz posred mog samo-identificiranja postaje vidljiv – a funkcija “konceptualnog Jevreja” upravo će očuvati ovaj jaz nevidljivim…” Ujedno to nam sriče još nešto iznimno vrijedno, katkad važnije, a to je da se anticipacija kreće i poput krabe ili onako kako je Jean Paul okrstio povjesničare kao proroke okrenute unatrag. Posrijedi je iskaz koji bolje naliježe i pristaje filozofima, pogotovu kad se jednog velikog mislioca kao što je Lacan želi bez ikakve nategnutosti premrežiti duhovnim izbornim i prešućenim srodnicima, a što je nesumnjivo na maestralan način izveo Žižek.

Nermin Sarajlić

UTOPIJE SE RAĐAJU U DUBOKIM GOVNIMA

No ovdje valja spomenuti vašu tezu da ipak trebamo napustiti nostalgiju za jugoslavenskim samoupravljačkim socijalizmom…
Zašto? Jer mislim da se ipak sistem srušio ne samo zbog vanjskih razloga, nego prije svega iznutra. Sistem se iscrpio iznutra, ali istovremeno ne treba zaboraviti da smo ipak bili dio svjetskog sistema, a na svjetskom nivou kapitalizam je ušao u novu fazu, kako god ga nazvali, „postmodernim“, „digitalnim“ kapitalizmom… Ja mislim da je socijalizam ubio novi kapitalizam, da jednostavno nije izdržao. Bile su iluzije da mi možemo savladati te nove dinamike, ali nije išlo. Unatrag možemo čak da kažemo da su zlatno doba jugoslavenskog socijalizma bile 50-e i rane 60-e godine. Dotad je vladao zanos, oni brojevi, 7-8 postotaka rasta, današnji kineski i indijski brojevi, a onda su neprestano dolazile nove reforme. Čak je i elita bila svjesna da ne ide. I zato ja mislim da to, nažalost, nije rješenje. I ne radi se samo o postepenoj privatizaciji, to su naprosto bila svjetska kretanja. Sve one, ponosne, velike industrije, kao u Sloveniji i Mura i Gorenje itd., pa vjerojatno i kod vas, to bi sve propalo, sistem to ne bi izdržao.

Ako govorimo o Europskoj Uniji, čini se da mnogi, pa i Fredric Jameson, posebice nakon ekonomskog kraha Grčke postaju sve kritičniji.
Tu se ne slažem s Jamesonom, on je još uvijek optimističan jer vjeruje da će se, ako ostaneš izvan Europe, oblikovati neka alternativna zajednica. On to uvijek gleda iz perspektive SAD-a, ali pitam se, koliko su oni bolji od Europe? Mislim da socijalne pravde, „welfare state“, i sl. ipak ima više u Europi. Zato mi je malo glupo kada on tvrdi „ajmo da obranimo radnička prava tako što ćemo ostati izvan EU“. Ali gdje ima više radničkih prava – zar u Rusiji, izvan EU? Ja se empirijski ne slažem s njim. Znam, slažem se s vama da ovi pritisci eura i monetarna politika ne idu u dobrom smjeru, ali ipak većina socijalnih mjera ide u drugom pravcu. Prije par godina kada je EU htjela uvesti minimalni broj slobodnih dana i odrediti maksimalno radno vrijeme, onda su države poput Engleske Tonyja Blaira protestirale… Zato sam i ja bio za ulazak Slovenije. Iako je Europa poput neke stare kurve koja čak ni pitanje Balkana nije mogla sredit, imam neku očajničku nadu da će barem spriječiti to što ja vidim kao rast novog rasističkog populističkog nacionalizma.

Interview sa Slavojem Žižekom: Srećko Horvat