KNJIGA O NAŠEM VREMENU

Ova knjiga italijanskog filozofa i psihoanalitičara Umberta Galimbertija prodorno je i lucidno istraživanje o stanju mladih danas. Jasnoća izlaganja, tomu sljedstvena pristupačnost prosječnom čitatelju, i materija, usijano aktualna, rezultirali su time da je knjiga u Italiji doživjela već desetak izdanja. Mladi se danas ne osjećaju dobro, kaže Galimberti, ali ne zbog egzistencijalne krize, nego zato što je među njima neugodan i strašan gost pod imenom nihilizam, gost koji “prodire u njihova čuvstva, muti njihove misli, briše im perspektive i obzorja, slabi dušu, kvari strasti čineći ih beskrvnima.” Na tragu Nietzschea, na pitanje: Što je nihilizam? odgovaramo da najviše vrijednosti gube svoju vrijednost.

Ukoliko se Nietzscheova teza o rastakanju i obezvređivanju najviših vrijednosti shvati u svoj svojoj dalekosežnosti, nihilizam je, kako primjećuje Martin Heidegger, zapravo povijesno kretanje, kretanje posebno novovjekovne zapadne povijesti, odnosno povijesni proces, temeljni proces naše zapadne povijesti. U sinkronijskom smislu nihilizam označava ‘’prigodu’’, odnosno epohu povijesti samog bivstvovanja u kojoj bivstvovanje doživljava taj ‘’udes’’ da njegova istina ‘’izostaje’’ i svodi se na - ‘’ništa’’...

Mario Kopić

GOST KOJI DOMAĆINA ČINI ULJEZOM

...Početkom pedesetih, krajem marta, proteklog stoljeća, samo nekoliko mjeseci prije smrti, Cesare Pavese zapisat će “opsesivno tamno sluteće stihove“:
Verrà la morte e avrà i tuoi occhi.
Blagom i opreznom intervencijom zamijenimo li pjesnikovu smrt s neugodnim gostom (l’ospite inquietante) - nihilizmom, dotaći ćemo svu potresnu dubinu Galimbertijeve dijagnoze turobno traumatične suvremenosti. Jer, nihilizam nije ništa manje umješan kosac kao što nije niti ništa manje nemilosrdan od smrti. Stoga vrijedi navesti cijelu pjesmu autora i zagovornika “umijeća življenja“, jer iskustvo nihilizma prati isto kretanje spoznaje ispunjene zebnjom, “kadencama patnje“, jezom koja se uspinje uz kičmu da bi posred tjemena pobila crnu zastavu.
Dakle:
Doći će smrt i imaće tvoje oči - / ta smrt što nas salijeće od jutra do večeri, besana / i gluva, kao stara griža savjesti / ili besmislena mana. Tvoje oči / biće uzaludna riječ, / prigušen krik, muk. / Vidiš ih tako svakog jutra / kada se nadnosiš nad sobom / u ogledalu. / O draga nado, / toga dana i mi ćemo znati / da jesi život i ništavilo. / Za svakoga smrt ima pogled. / Doći će smrt i imaće tvoje oči. / Biće poput ispravljanja mane, / kao zurenje u ogledalu / iz koga izranja mrtvo lice, / kao slušanje zatvorenih usta. / Sići ćemo u bezdane nijemi.
Između ostalog, to će navesti Eugena Finka da u Epilozima poeziji, na samom koncu Razgo-vora s Leukom Cesara Pavesea iznese sljedeće: “To bi bio titanski djetinjast pokušaj čovjeka koji kao odnos svijeta egzistira u nekom odnosu prema bližnjima, prema polu, prema majci, prema prijatelju, prema životu kao veselju i prema životu kao patnji, prema smrti, prema hridi, prema sudbini, prema čudovišnome - čemu, prema metamorfozama nekog velikog bujanja života i u svim takvim odnosima živi na neki nemiran i višesmislen način. Mogućnost da se prokrči put postavljanju jednog takvog filozofskog pitanja pokazuje se možda kao doprinos koji možemo dobiti u ishodu iz Paveseove poezije.“
I Galimbertijevo djelo, također i nedvosmisleno, pogađa i raskriva upravo to mučno, teško uhvatljivo i skoro bezimeno stanje.

Nermin Sarajlić