VII PARABOLA O PRSTENU

Program pripitomljavanja monoteizama iz duha dobroga društva nigdje nije izražen sugestivnije nego u paraboli o prstenu u Lessingovom dramsko-pjesničkom djelu Mudrac Natan iz 1779. godine. Pripovijeda o ocu koji je u neka davna vremena sinu u nasljeđe ostavio prsten. Taj je prsten imao magijska svojstva da svojega nositelja učini ugodnim Bogu i ljudima i tako ga pokaže kao legitimnog nasljednika. Po uzoru na prvu primopredaju prsten je dugo putovao od oca do sina i svaki put pokazao svoj ugodan učinak. No u jednoj je generaciji otac imao tri sina koji su sva trojica bili poslušni i koje je stoga sve podjednako volio, tako da je prsten obećao svakome od njih. Pobožna slabost patrijarha mogla se ispraviti samo pomoću pobožne prevare: starac je "kod jednoga umjetnika" naručio dvije imitacije tako savršene vrste da i sam više nije mogao razlikovati original i dva nova prstena te je svakome sinu dao jedan uz pripadajuće blagoslove i obećanja.

Nakon očeve smrti događa se ono što se moralo dogoditi: sinovi se sukobljavaju budući da se svako od njih poziva na svoje pravo da bude jedini legitimni nasljednik svega. Sukob je neizbježan a ne može se razriješiti zato što na razini razloga svaki od trojice ima jednako dobra svjedočanstva. Pozvan je mudar sudac kako bi riješio spor. Rješenje nalazi tako da svu trojicu poziva na kušnju provjere. Za nju je potrebno da se naglasak premjesti s razine religioznoga zahtjeva na razinu učinka. Ako se "pravi prsten više ne može dokazati" - i eo ipso ni prava vjera, kako Natan to izrazito naglašava – posjednici prstena ne mogu ništa drugo nego da se podrede pragmatičnim kriterijima. Snaga prstena da nositelja "učini ugodnim i Bogu i ljudima" morat će presuditi. Kandidatima ostaje samo savjet da unutrašnje vrline prstena potkrijepe vlastitim naporima i "srdačnom snošljivošću". Procjena učinka po prirodi stvari može biti obavljena samo u dalekoj budućnosti, kada će neki drugi sudac saslušati stranke u sporu – jasna aluzija na Posljednji sud prosvjetiteljstva, pred kojim se ne moraju opravdavati pojedini vjernici nego monoteističke religije u cjelini.

Ova usporedba, s pravom hvaljena kao Molitva na gori prosvjetiteljstva, s današnjeg se motrišta čini upadljivo postmodernističkom: ujedinjuje u sebi primarni pluralizam, pozitiviranje situacije, praktičku suspenziju pitanja o istini, civilizirajuću skepsu, prelazak sa razloga na učinke i prednost danu izvanjskome odobravanju pred internim zahtjevima. Čak ni posve otupjeli čitalac neće moći zanijekati mudrost Lessingova rješenja: time što presudu odgađa do kraja vremena, navodi kandidate za istinu na to da ne budu previše sigurni u svoj uspjeh. Skepsa s puno pijeteta shvaća religije ozbiljno time što im daje savjet da same sebe ne shvaćaju previše ozbiljno.

...