Demokrit se ruga i nesposobnosti ljudskih bića da se okrenu ka bitnom, to jest: vođenju filozofskog života da bi se pronašli mir, vedrina, spokojstvo, duševna nepomućenost - odsutnost smutnji. Demokrit se tako ruga svemu što sprečava praksu filozofskog života. Ruga se dakle: Bogu i religijama, nekulturi i smrti, asketskom idealu i imetku... Eto, kako mi se čini, prošlog, sadašnjeg i budućeg programa kadrog da definira mislioca negdašnje, današnje i, osobito sutrašnje Prosvijećenosti.
Prvi imperativ: Rugati se Bogu - jer treba biti lud pa vjerovati u postojanje boga ili bogova... Previše se neumjesno koristio epitet ateist da bih se njime poslužio s Demokritom koji nije nikad poricao postojanje Boga. Sasvim suprotno, on je tvrdio da bogovi postoje, ali na način koji omogućava da ljudi žive ne baveći se njima, jer sama božanstva nisu u stanju da se posvete ljudima. Prosto naprosto, zato što se ti bogovi svode na predstavu koja se o njima ima, dakle na lik koji, svodeći se kod Abderićanina na materiju, može biti samo sastavljen od atoma. Dakle, bogovi su likovi sastavljeni od čestica, prikaze dakle, čije se postojanje svodi na vjerovanje koje se o njima ima... Pročitajmo dakle ovu zaključnu rečenicu: "Bog, čija je priroda neprolazna, ali koji izvan tih slika nema nikakve egzistencije".
Dodajmo tome da Demokrit tvrdi da ništa ne postoji konačno u istom obliku jer se sve stalno mijenja. Atomi postoje samo u vječito ponovo sastavljanim rasporedima. Načelo života pretpostavlja kretanje, promjenu, dijalektiku materije, što ne bi moglo istovremeno postojati s jednim oblikom, jednim likom, jednom nepokretnom, vječnom, besmrtnom silom koja izmiče vremenu, historiji, rađanju i raspadanju. Šta bi u toj hipotezi bio neki Bog, osim nepostojan sastav materije, predodređen da nestane i da se drugdje ponovo sastavi?
Materijalistička fizika, tvrdeći s jedne strane da u praznom prostoru postoje samo atomi, a s druge strane da ništa ne postoji vječno, Bogu ne ostavlja nikakvo mjesto, osim mjesta materijalnog... Jedino rješenje je panteizam, poistovjećivanje božanstva sa sveukupnošću zbilje, prirode sa svemirom prelazeći preko života životinja i ljudi. Eto iz kojih razloga hrišćanski monoteizam toliko mrzi tu filozofiju čiji zaključci zabranjuju vjerovanje u bestjelesne bogove, čisto duhovne duše, te stubove svakog metafizičkog religijskog poretka. Materijalizam je potencijalno ateizam, na svaki način radikalan monoteizam.
Demokritovo mišljenje o pitanju Boga i bogova doista najavljuje modernost jednoga Feuerbacha koji, u Suštini religije i Suštini hrišćanstva, ne piše da Bog ne postoji, već da Bog postoji kao fikcija, prije nego što će predložiti genealogiju i anatomiju te neobične bajke. Jedan moderan podrugljivac, dakle materijalist, pošao bi putem koji je otvorio Feuerbach da bi rasklopio Boga i od njega ostavio samo predmet za grohotan smijeh.
Drugi imperativ: Rugati se religijama - jer valja biti lud pa povjerovati u nekakve onostrane svjetove koji bi davali smisao ovome jedinom svijetu. Bog rijetko ide bez religije koja ga prati: prvi opravdava drugu i druga uvijek postoji u ime prvog. Bog izdaje zapovijedi u svetoj knjizi; religija bdi nad njihovom primjenom zahvaljujući prinudnoj opremi sastavljanoj od svećenstva, mehanizama ispovijedi, umnožavanja zabrana kao isto toliko prilika za porobljavanje tijela, paklenih kaznenih mitologija, disciplinskih strojeva, intelektualnog nadzora i moralne policije itd.
Religiju uvijek određuje eksplikativni modalitet ovostranog od strane onostranog: ona se nikad ne zadovoljava datom zbiljom, koju pretvara u posljedicu nekog vanjskog i transcendentnog uzroka. Platonovski osjetni svijet koji proističe iz razumljivog pruža idealnu matricu religiji koja, ako treba zadržati etimologiju koja se ponekad naziva fantastičnom, povezuje, svakako, ali zbilju s fikcijom, zemlju s nebom, svijet sa svojim hipotetičnim stvoriteljem. Svaka religija živi od transcendentnosti i odbacuje imanentnost.
A Demokrit poznaje samo imanentnost: atomi raspoređeni u praznom prostoru, sve proizilazi i proističe iz te čisto fizičke pojave. "Sve su atomi (...) i nema ničega drugog". Za materijalističkog filozofa, u najmanju ruku, metafizika ne postoji: ona predstavlja beskorisnu, uzaludnu, blagoglagoljivu i ćudljivu djelatnost. Bog ne postoji, osim kao fikcija koju izmišljaju ljudi. Religija vrijedi koliko i mitologija sa svojim čudnovatim, poetskim, lirskim, basnoslovnim uzročnostima. Ali istinu o svijetu govori nauk a ne teologija, ni metafizika, pa ništa više ni religija.
Eto iz kojih razloga, u popisu Demokritovih djela koji daje Diogen iz Laerte, postoji uvod "nerazvrstane knjige" s naslovima: Uzroci nebeskih pojava, Uzroci zračnih pojava, Uzroci pojava izazvanih na površini zemlje, Uzroci koji su u vezi s vatrom i sa stvarima koje su u vatri, Uzroci koji su u vezi sa zvukom, Uzroci koji su u vezi sa sjemenkama, biljkama, plodovima, Uzroci koji su u vezi sa životinjama i Izmiješani uzroci. Ostatak djela liči na enciklopediju, jer je sve teme obradio materijalistički filozof. Poticaj se svaki put sastoji u istraživanju fizičkih uzroka za neobjašnjene posljedice: odsutnost fizičkih uzroka vodi u sračunavanje metafizičkih uzroka.
Treći imperativ: Rugati se nekulturi - jer nepoznavanje istinskih uzroka vodi ljude da povjeruju u smiješne izmišljotine. Tako Demokrit objašnjava fizičko porijeklo groma, što oslobađa vjerovanja u metafizičke razloge: mitologija i religije, dva oblika istog načina nerasuđivanja, povezuju grmljavinu, munju, grom i njegov udar s gnjevom bogova, samog Boga nad bogovima. Zevs, obaviješten o bezbožnom ponašanju ljudi, izbaci grom da iskaže svoje nezadovoljstvo. Svećenici se oslanjaju na tu bajku da bi ljude pozvali da im se pokore, pod izgovorom da budu ugodni bogovima, i tako osiguraju svoju stvarnu nadmoć.
Demokrit, kao kralj naučne uzročnosti, tvrdi da, ako grom udari, to nije da bi se ispoljio Zevsov gnjev, transcendentni razlog, nego, imanentni razlog, zato što atomi vatre dolaze u dodir s masom oblaka, što izaziva nastanak munje koja u obliku groma pada na zemlju. Nikakve veze, dakle, sa Zevsom... I filozof svoju oštroumnost kuša na svim stvarima: zemljotresima, kometama, planetama, ratarstvu, medicini, geografiji, matematici, astronomiji i drugim srtrukama, poput vojne taktike, poezije, boja, dijalektike i tako dalje.
Materijalistički filozof daje svoju genealogiju religije: bojazan, strah izazvan neshvatanjem fizičkog karaktera činjenica u pitanju: "Kada preci vidješe događaje kojih je pozornica nebo, kao što su grmljavina, munje, grom, prividni sukobi zvijezda ili pomračenja Sunca i Mjeseca, od straha pomisliše da su njihovi izazivači bogovi". Nepoznavanje fizičkih uzroka, naučna nekultura, neprepoznavanje istinskih uzročnosti, odsutnost znanja, eto porijekla bogova. Čovjek stvara Boga, a njega ne stvara on.
S uvećavanjem znanja i nauke uzmiču bajke i mitovi. Fizički, naučni rad Demokritov je istinski posao materijalističke filozofije. Svaki napredak materijalističke filozofije tako odgovara uzmicanju religijskog načina mišljenja. A napredovanje idealističke filozofije isto tako odgovara usavršavanju religije... Druženje Platona i hrišćanstva svjedoči u tom smislu. I, kasnije, druženje fenomenologije, velike sluškinje hrišćanske teologije...
(Uzgred će se cijeniti to što je Demokrit uživao ugled zbog stvaranja jasne proze, jednostavnog pisanja, na proziran način, tako da ga svi mogu razumjeti. Pa se i Ciceron, jedan od najogorčenijih neprijatelja materijalizma koji nije uzmicao ni pred čime da ozloglasi atomizam, osobito epikurovski (tačno je da je kandidat za senatora pred sobom imao protivnike...), u raspravi O govorniku pristaje da njegov stil smatra "otmjenim"... a u raspravi O proricanju ova rečenica: "Heraklit je veoma nejasan, Demokrit nimalo"... Ja smatram nejasan stil u filozofiji ne kao znak dubine, već kao zadimljenost koja važi kao priznanje o pokvarenosti robe. Ne čudim se što je Heidegger posebno cijenio Heraklita. Ni što je Paul Nizan u Psima čuvarima volio, a zatim i branio Demokrita...).
Četvrti imperativ: Rugati se smrti - jer ona nije ništa drugo do raspadanje atoma, pa se nemamo čega bojati od te čisto fizičke promjene. Nastavljajući da obrađuje uzročnost, Demokrit pristupa problemu smrti i zapaža da mnogi muškarci i žene ne žele prihvatiti očiglednost "raspadanja naše smrtne prirode". Osporavanje naše smrtnosti rađa život u strepnji, strahu i bojazni sve dok se pitanje smrti nije riješilo pribjegavanjem fizičkim uzročnostima. Odbijanje da se razmišlja o ovom problemu čini da ljudi "bijedno provode u nemirima i u strahu vrijeme koje im ostaje za život pa izmišljaju lažne priče o vremenu koje dolazi iza smrti".
Stvar se tako ispostavlja jasno iskazana: postojanje bogova ide naporedo s postojanjem religije; religija poučava bojazni od života nakon smrti; ta bojazan stvara kaljužu života prije smrti; ta kaljuža se ispoljava kroz bijedan život poremećen nemirima i strahovima, udvostručenim zebnjom od vječne kazne i beskonačnog prokletstva. Strah od onoga što se sebi ne objašnjava završava se egzistencijalnom strepnjom ukorijenjenom u bojazni od kobne sudbine post mortem, preko bogova, Boga i religije...
A ničega se od svega toga ne treba bojati, jer smrt se svodi na raspad jedne povezanosti atoma prije ponovnog slaganja tih istih čestica u neku drugu konfiguraciju. Ono čemu poučava materijalistička fizika odvraća egzistencijalni strah i trepet; materijalistička nauka djeluje kao oslobađanje dok teologija radi na porobljavanju: prva oslobađa, druga podjarmljuje, juče kao danas, danas kao sutra.
Demokrit protiv Platona, stvarnost protiv ideje, filozofija protiv teologije, zemlja protiv neba, nauka protiv mitologije, vedrina protiv strepnje, radost protiv straha, objašnjanje protiv prijetnje, mudrost protiv pokornosti, atom protiv Boga, materija protiv nematerijalnog, imanentnost protiv transcendentnosti, sve su to varijacije o jednom te istom terminu: smijeh protiv suza, eto dvaju dijelova jedne iste filozofske barikade...
Peti imperativ: Rugati se asketskom idealu - jer treba bit lud pa upropastiti jedino dobro za koje smo sigurni da njime raspolažemo: život. Doista, život poslije smrti ne postoji; mjesto toga, zaista postoji život prije smrti i, na nesreću, ispostavlja se da je premalo onih koji su u to uvjereni...Većina se boji Pakla, sudbine besmrtne duše nakon preminuća. Opis paklenog svijeta u Platonovom Fedonu (dijalogu pod naslovom O duši...) je mjerodavan: ognjene rijeke, tečno blato, žestoki vjetrovi, kužni zadasi, jezera mulja. U toj geografiji neka vrsta vaganja duša odlučuje o sudbini duša pokojnika: seljenje duša će se po zasluzi ostvariti za neumjerenog u tijelu magarca, za umrlog koji je u društvu živio kreposno - u tijelu mrava, ako ne i u tijelu sokola za bivše tirane, dobro poznate po otimačinama i nepravdama... Ovdje se mjeri stupanj racionalnosti platonizma!
U ime te tobožnje posmrtne sudbine Platon poziva svakoga da umre za života - a poslije njega hrišćani podržavani u tom naporu proslavljanja smrtnog nagona od zastupnika vladajućeg pravca u filozofiji... "Filozofi vjerodostojno filozofi željni su umrijeti", ustvrdio je Platon u Fedonu (64b). Ta strast za smrću, ta zbunjujuća opčinjenost nebićem, ta odvratna opijenost ljubavlju prema smrti utemeljuju i opravdavaju ono što Nietzsche naziva "asketskim idealom" morala koji pozivaju da se prije smrti postane sličan lešini, drugim riječima, da se u svakodnevici lagano počini samoubojstvo...
Demokrit, kako se daje naslutiti, zauzima stajalište suprotno tome čudnom smrtonosnom idealu i, poslije Leukipa, postavlja temelje eudemonističke i, štaviše, hedonističke filozofije. Stobée u svome Florilegiju prenosi ovu Demokritovu misao: "Za čovjeka je najbolje da život provede na što je moguće sretniji i što je manje zlovoljan način. Da bi se to postiglo, užitke ne valja nastanjivati u smrtonosne stvari". Biti što je moguće sretniji; ne živjeti sumornim životom; izbjegavati ulaganje u lažne vrijednosti; eto etičkog programa jednog filozofa, autora izgubljene rasprave O radosti...
Na drugom mjestu on tvrdi: "Bezumnici žive bez uživanja u onome što život pruža". I dalje: "Bezumnici žele proživjeti dug život, a ne umiju se veseliti tome dugom životu". Riječ je dakle o umijeću življenja, o uživanju u onome što će, kod Epikura, postati "puko životno zadovoljstvo". Materijalistički mudrac se ne svađa sa životom, ne obožava smrt, on voli ono što mu svijet pruža i osobito, zna kako da se koristi svijetom, kako da misli i da se ponaša da bi izazvao radost, koja nije data, nego je valja neprestano izgrađivati.
Da bi se to postiglo, treba imati za cilj ravnotežu, mir, usklađenost sa sobom, drugima i sa svijetom. Ono što epikurejci razvijaju pod oznakom "ataraksija" (duševni mir), a osobito Epikur u svome Pismu Menekeju, ostavlja da se zamisli šta je mogla sadržavati ta izgubljena rasprava. Negativnu sreću određenu odsutnošću nemira, ukidanje straha, iskorjenjivanje uzroka strepnje i bojazni. Počinjući ruganje bogovima i bogu, ruganjem religiji, ruganjem nekulturi, ruganjem smrti, Demokrit nudi prilazni put životnom proplanku kakva je mudrost. Sve zajedno prolazi kroz kritiku imetka, jedini način unapređivanja bića koje predstavlja središte svakog filozofskog života.
Šesti imperativ: Rugati se imetku - jer ko god svoj život posvećuje imanju, posjedovanju, kupovanju, sticanju, gomilanju dobara, bogatstava ili praznih zadovoljstava - počasti, moći, ugleda... provodi svoj život gubeći ga. "Razuman čovjek je onaj koji se ne žalosti zbog onoga što nema, već se raduje zbog onoga što ima", drugim riječima: dijetetika želja vodi istinskom zadovoljstvu. A šta je dijetetika želja? Rad na njihovom svođenju na ono što se lako i jednostavno zadovoljava; izbjegavanje svih onih koji sebi skupo plaćaju vrijeme, snagu, energiju, slobodu, raspoloživost, duhovno spokojstvo. A šta je istinsko zadovoljstvo? Duševni mir, spokoj, vedrina.
Rugati se Bogu, rugati se svećenicima, rugati se svećenstvu, rugati se religijama, rugati se crkvama, rugati se Jehovi, rugati se Isusu, rugati se Muhamedu, rugati se Talmudu, rugati se Bibliji, rugati se Kur’anu, rugati se budistima, rugati se hinduistima, rugati se dalaj-lami, rugati se papi, rugati se imamima, rugati se redovnicima, rugati se časnim sestrama, rugati se mulama, rugati se pokrivenim ženama, rugati se raju, rugati se paklu, rugati se čistilištu, rugati se smrti, rugati se budalama, rugati se glupanima, rugati se neobrazovanima, rugati se novinarima, rugati se univerzitetskim profesorima, rugati se uobraženima, rugati se blesavcima, rugati se tupoglavcima, rugati se tužnim likovima, rugati se patnjama za uživanje, rugati se onima koji sprečavaju uživanje, rugati se domaćinima, domaćicama, rugati se trudnim ženama, rugati se političarima, rugati se kraljevima, rugati se predsjednicima republike, rugati se ministrima, rugati se najneznatnijem općinskom vijećniku, rugati se bankarima, rugati se bilježnicima, rugati se prodavačima nekretnina, rugati se igračima golfa, rugati se nogometašima, rugati se trejderima, rugati se računovođama, rugati se policajcima, rugati se žandarmima, rugati se pajkanima, rugati se vojnicima, rugati se platonovcima, rugati se idealističkim filozofima, rugati se spiritualistima, rugati se gromoglasnim smijehom anarhistima i najzad, jednoga dana crknuti od smijeha, ali bar pošto smo živjeli, pošto smo uistinu živjeli. |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva |
Projekti |
edicija "Missing Link" 