Rođen u Sarajevu 1959. godine, živi i radi u Rotterdamu, Nizozemska. Fotografijom se počeo baviti još kao dječak, pod uticajem starijeg brata Nine, urednika fotografije u sarajevskom magazinu AS. Nakon završenog studija novinarstva Pikulić počinje raditi kao fotoreporter u Oslobođenju, a postaje i član ULUPU BiH, gdje je pred sami rat dva puta zaredom osvojio godišnju nagradu za fotografiju. Dobitnik je i brojnih međunarodnih nagrada i priznanja. Jedna od njih je i nagrada za fotografiju bake Nany, teško oboljele od Alzhajmerove bolesti koju je, zajedno sa stotinama drugih, napravio tokom dvoipogodišnjeg snimanja u staračkom domu Schieldershoek u Hagu. Autor je i nekoliko fotografskih knjiga, a njegove fotografije su izlagane u muzejima i fotogalerijama u Njujorku, Berlinu, Hagu, Amsterdamu. O njegovom radu pisale su velike medijske agencije poput BBC-a, Washington Posta, te većina nizozemskih medija.
Evo kako sarajevski pisac i pjesnik Senadin Musabegović vidi Puklićev rad: “Zbog čega sam impresioniran Mladenovim fotogratijama? Čuveni filmski kritičar André Bazin je rekao da prvi put s pojavom fotografije između ćovjeka i slike i svijeta nalazi se nešto treće, nalazi se tehnika. Tehnika, u neku ruku za njega zamjenjuje čovjeka. I onda kaže, mi u svakoj drugoj umjetnosti uživamo u prisustvu čovjeka, samo u fotografiji uživamo u odsustvu čovjeka, jer smo dopustili da tehnika sama od sebe registruje kalup svjetlosti, da registruje prizore stvarnosti i da ih ovjekovječuje. Tu je uvijek neka igra između života i smrti. Da balzamira vrijeme, kako on kaže. Drugu tezu je iznio čuveni skulptor, August Rodin, koji je analizirao fotografije konja kako trči, Muybridge-ovog konja, i slike konja kako trči Théodore Géricault-a. On kaže: trka konja Géricault-a izgleda kao da svi konji drže četiri noge u vazduhu, da lete, izgleda deformisano. A fotografija šta radi, ona zaustavi jedan trenutak koji ne možemo da vidimo, koji bježi našem oku i tu se dešava jedna protivrječnost. Mi s nepokretnošću posmatramo ono što je pokretno. Naime, on tu kritikuje fotografiju jer smatra da je priroda i ljudska svijest sama po sebi pokretna, da je ona u kretanju, te da mi ne možemo s nepokretnošću misliti pokretljivo. Tu su dakle, dva problema. Jedan je u tome koji smatra da je fotografija sredstvo da se uhvati kalup stvarnosti i takva treba da bude, a druga da je to nepokretnost, da ustvari fotografija posjeduje jedan program da unutar svog vlastitoga medija posmatra svijet.
Mislim da Mladen uzima oba ova principa na jedan svojstven način i posmatra fotografiju i kroz nju posmatra svijet. Šta on čini? Pušta da se dešava nešto u odnosu zemlje, vode, neba, pijeska na plaži i taj događaj on registruje. Ali dok ga registruje, on ga ne registruje kao puko medijsko samopodražavanje. On i promišlja o njemu, on ga kompozicijski riješava, on misli o njemu kao susretu horizontale i vertikale, kao susretu same svjetlosti. John Constable je rekao da je svaka stvar na svijetu lijepa, dovoljno je samo da je gledamo iz specifičnog ugla i pod određenom jačinom svjetlosti. Pikulić upravo osvjetljenjem i uglom iz kojeg gleda ne bježi od tektonskih, odnosno linearnih formi koje drže sam taj prizor. Donekle je Mladenova fotografija apstraktna, mada fotografija nikada ne može biti apstraktna. Dakle, on se bavi čistim susretom sebe i svijeta kroz fotografiju, ustvari čovjeka i svijeta, a s druge strane itekako duboko i pronicljivo razmišlja o logici samog medija – fotografije – dok fotografiše. On je umjetnik koji razmišlja o problemu koji postoji u samoj fotografiji dok ona registruje kalupe stvarnosti. On ne podražava, on ne štanca, ne pritišće dugme tek tako – svako dugme koje pritisne je promišljeno, on se dosta bavi perspektivom i izgledom stvari prije no što okine, prije no što tehnika odradi svoje. Zbog toga je on jedinstven fotograf, iako imamo sjajnih fotografa, koji nije dopustio da ga samo slučaj vodi, već uvijek ima te umjetničke nužnosti koja elaborira taj slučaj života koji se pred njim dešava.