Industrijsko naslijeđe između romantizacije, zaborava i nove utopije
Venita Popović
Kako će izgledati Zenica 50 godina nakon zatvaranja rudnika i željezare? Neke od (ne)mogućih odgovora dobili smo tokom studijske posjete evropskim regijama Limburg i Ruhr, gdje su se lokalne zajednice različito “obračunale” s crnom industrijom prije gotovo pola stoljeća. Golemom zadatku u Njemačkoj i Belgiji pristupili su interdisciplinarno (arhitektura, urbanizam, konzervacija, ekonomija, kultura), te je industrijsko naslijeđe, fizičko ali i nematerijalno, danas dio kolektivne memorije i identiteta zajednice. Uz prilagodbu objekata a bez narušavanja autentičnosti, teška industrija ustupila je mjesto kreativnim industrijama ili novim tehnologijama. Od nekadašnjih rudnika uglja do muzejskog kompleksa pod zaštitom UNESCO-a u Essenu, zabavnog i adrenalinskog parka među visokim pećima u Duisburgu, pa do razvojno-tehnološkog u Genku. U Nizozemskoj su se vlasti pak odlučile za radikalno rješenje – sve vratiti prirodi. Ako vam ne kažu, nikad ne biste pogodili da su na zelenim livadama, brežuljcima i šumarcima u Heerlenu i okolici nekad bila rudnička okna, brda jalovine i golemi energetski kompleks. Do te mjere da su danas eko-”fundamentalisti“ zabrinuti da će pažljivo postavljena postolja izložbe velikih formata na otvorenom ugroziti biljno stanište ponad nekadašnje jame broj jedan, od ukupno četiri koliko je imao rudnik Oranje Nassau.
Da bi pomenuti gradovi došli u fazu u kojoj su se zagađenje, prljavština i jalovina transformirale u uređene parkove, teatarske pozornice, umjetničke instalacije i tehnološke inkubatore zelene energije, trebala je vizija, jasan plan, interdisciplinarni pristup, upornost (i stabilnost) lokalne vlasti, partneri iz svih sfera društva, te brdo novaca iz evropskih fondova; uz uspone i padove, uspjehe i promašaje, otpore i socijalne probleme, čak i dvije mrtve glave u nemirima nakon zatvaranja jame Zwatrberg u Belgiji 1966. godine. Zenica nema ni viziju ni plan, o novcima da i ne govorimo. Ali zato imamo socijalne probleme zbog kojih bi se nekadašnja rudasko-metalurška sredina poprilično uznemirila, a današnju ruralno-trgovačko-sitnosopstveničku gotovo da i ne zanimaju. Iako dobrih primjera iz kojih možemo učiti ima i u susjedstvu, na primjer Centar za industrijsku baštinu u Rijeci koji se bavi istraživanjem, edukacijom, ali i modelima iskorištavanja industrijske baštine u turističke svrhe, nije ni BiH potpuno bez stručnjaka, no pitanje je hoće li se iko sjetiti da ih konsultira.
Pa ipak za 50 godina nečeg će biti u Zenici: ruševine i devastirano i zagađeno zemljište ili očuvano industrijsko naslijeđe, materijalno i nematerijalno? Ili nešto sasvim drugo? Nešto o čemu će odlučivati jedan čovjek, novi vlasnik Željezare i svega ispod nje, nesaglediva posljedica pohlepe onih koji su kumovali prvobitnoj privatizaciji, na štetu općeg dobra… Zelene livade, brežuljke i šumarke je teško i zamisliti, a prema Mauriceu Hermansu, nizozemskom autoru i umjetniku koji je inicirao razmjenu iskustava između Zenice i njegovog Heerlena kroz projekt Anty-City Guide, radikalno brisanje industrijske povijesti i nije najsretnije rješenje. Tu, kako je naziva, tabula rasa, on pokušava popuniti umjetničko-autorskim izričajem, istraživanjem i građenjem nekog novog narativa koji neće isključivati čitav jedan historijski period, ali ga neće niti romantizirati. Otud i pomenuta izložba Delirious Demolition gdje su fotografije iz Raspotočja našeg i holandskog fotografa Mladena Pikulića u rezonanci s arhivskim fotografijama kojima je dokumentovan proces nestanka rudnika Oranje Nassau. Bez sličnih napora, sjećanja na industrijsku prošlost blijede. Još ćete tu i tamo čuti o djedu ili ocu rudaru prema čijoj se nostalgiji za ‘dobrim vremenima’ odnosi s blagim podsmijehom. Sve što je ostalo su navijači FK Roda koji svoj klub i danas s ponosom nazivaju rudarskim, iako izravna veza već odavno ne postoji: žuto-crni dres čini te rudarom jednako kao što te majica s likom Che Guevare čini revolucionarom, ili petokraka na kačketu partizanom. Simboli ispražnjeni od smisla i u službi konzumerizma. Mlađe umjetnike kao Jonathana Widdershovena više zanimaju recentni problemi, indirektne posljedice velike transformacije – u limbu između nestalih starih poslova i novih investicija, Heerlen i slični gradovi gube svoje staro stanovništvo, a niži troškovi stanovanja u nekadašnje rudarske kolonije privlače migrante, siromašnije slojeve iz većih gradova, ali i kriminal, narkomaniju i prostituciju. Situacija se u međuvremenu znatno popravila, a Jonathan svojim fotografijama bilježi život ljudi sa margine prije no što i rudarska kolonija postane prošlost.
Svaki društveni proces prati i filozofsko-umjetnički narativ koji objašnjava, kontekstualizira, dokumentuje, kritikuje, sanja…. Tako i industrijalizaciju i deindustrijalizaciju: knjige Bogatstvo naroda (Adam Smith, 1776), Kapital (Karl Marx, 1867), Kapital u 21. stoljeću (Thomas Picketty, 2013) nude teorijski okvir u skladu s vremenom u kojem su nastale, Žerminal (E. Zola, 1885) opisuje nehumane uvjete rada u rudnicima. Bbliže našem dobu i kroz filmski izričaj, da nabrojimo samo neke: Kako je zelena bila moja dolina (John Ford, 1941), Brassed off (Mark Herman, 1996), Billy Elliot (Stephen Daldry, 2000), Život radnika (Miroslav Mandić, 1987.)… Žanrovski različiti, ovi filmovi bave se sudbinama ljudi direktno ili indirektno obilježenih teškim radom u rudnicima i tvornicama, njihovim borbama, dilemama i (ne)snalaženjem pred velikim promjenama koje donosi deindustrijalizacija.
Maurice Hermans iskreno želi da Zenica na najbolji način iskoristi šansu koja se otvara jednom u stoljeću. Hoće li Zenica imati znanja i snage da barem dijelom transformira fizičku industrijsku baštinu pokazat će vrijeme. U sferi duha još uvijek stojimo dosta dobro – ne može se svaki grad veličine Zenice pohvaliti knjigom i pozorišnom predstavom kao što je Moja fabrika Selvedina Avdića, ili filmom kao što je Bulajićev Uzavreli grad, dokumentarcima u kojima je tema ekološki aktivizam Samira Lemeša i Eko Foruma Nebo iznad Zenice (Zlatko Pranjić, 2024), Transforming Tomorrow (Dino Mustafić, 2021), ili Pikulićevim fotografijama koje dokumentuju posljednje dane zeničkih rudnika, ali i onim starim, recimo Hakije Lemeša, dok su RMK i rudnici prebacivali rekorde. U svojim publikacijama Anamarija Batista istražuje društvene odnose u pozadini masovne industrijalizacije u poslijeratnoj Jugoslaviji, uključivši vidljivi i nevidljivi rad žena i njihovu ekonomsku emancipaciju, u boljem slučaju vlastitim radom, u nesretnijem naslijeđenim prihodom zbog terminalne bolesti ili pogibije supruga ili oca rudara. Pionir industrijskog turizma u Zenici, Afan Abazović, svoju radoznalost, sistematičnost i ljubav prema gradu i pričanju priča unosi u inovativne ture kroz industrijske labirinte uglavnom nepoznate čak i ljudima koji ovdje žive. A sad imamo i jednog Nizozemca čija publikacija Anti-City Guide o Zenici, izlazi iz tiska na proljeće.
Za kraj, riječima arhitekte Vedada Islambegovića izrečenih Al Jazeeri nakon emitiranja zeničke epizode Betonskih spavača: “Ovaj grad je stvorila utopija, utopija opisana u knjizi Juraja Neidhardta. Mojoj generaciji je potrebna nova utopija. Naš historijski zadatak je da je napravimo.” Kreativnosti ne manjka, nadajmo se da će biti dovoljno razuma i snage za stvaranje novih (ne)mogućih partnerstava, barem dijelom sličnih onima kojima smo svjedočili tokom studijske posjete tromeđi Njemačke, Belgije i Nizozemske.
